O aktivnosti, motivaciji i radosti
Tjelesna aktivnost, kao što je bezbroj puta naglašeno, je važan aspekt prevencije nekih i liječenja svih oblika šećerne bolesti. To što svi ovu informaciju znamo, se nažalost ne prevodi u ono kako zapravo živimo, i koliko smo tjelesno (ne)aktivni u svojoj svakodnevici. Zdravstveni djelatnici često naglašavanju pozitivne učinke tjelovježbe na zdravlje, prevenciju ili terapiju bolesti. Međutim, ono što zvuči logično i privlačno zdravstvenom osoblju, ne zvuči nužno tako i pacijentima. Razumni ciljevi kao što su prevencija bolesti, bolje zdravlje ili gubitak kilograma su zbilja razumni. Ali su i apstraktni, neopipljivi, postoje tek negdje daleko duž puta kojim možda nikad ne pođemo… Ne daju one brze benefite koje čovjek traži da bi postao i ostao motiviran za neku promjenu. Osim toga, da bi neka promjena životnih navika bila dugovječna, poželjno je da čovjek takvu odluku donosi autonomno, jer je bitna za NJEGOV život, uklapa se u NJEGOVE prioritete i odražava NJEGOVE vrijednosti, koje ne moraju biti kompatibilne s vrijednostima medicinskih stručnjaka. Srećom, tjelesna aktivnost osim svih dobro poznatih (i poželjnih) pozitivnih učinaka na prevenciju i bolju kontrolu gotovo svake zamislive kronične bolesti, ima i onu drugu stranu: užitak kretanja, ugodu korištenja tijela te brzi porast energije i vitalnosti. Mislim da se moramo više fokusirati na ove ugodne, odmah vidljive promjene koje nam aktivan život daje. Za primjer dajem instant učinke koje mi aktivnost daje, one koji poboljšavaju kvalitetu mog života DANAS: bolje raspoloženje, više strpljenja, manje stresa, bolja koncentracija, više energije u ostatku dana, stabilniji apetit i bolja probava, ugodan osjećaj rastezanja i prokrvljenosti tijela, osjećaj povezanosti s drugima (ako je timska aktivnost u pitanju), zabava, ponos i bolji san. U potrazi za zdravljem, zaboravili smo na užitak, iako su to dvoje iznimno kompatibilni i čak bih rekla neophodni za dugoročnost jednog i drugog. Navikli smo razmišljati o tjelovježbi kao nečem nelagodnom ali nužnom za očuvanje zdravlja, gubitak neželjenih kilograma i lijepo tijelo. Mislim da bi se pozitivan pomak napravio da okrenemo ploču i pažnju usmjerimo na ključno pitanje: kakva aktivnost me VESELI? Kako se ja ŽELIM kretati? Fizička aktivnost se može vrlo specifično koristiti u svrhu kontrole dijabetesa. Za primjer, prošli ponedjeljak sam se slabo pripremila za posao i nisam ponijela marendu od kuće. Šećer mi je bio na donjoj granici, moj trbuh prazan i jedan sendvič s kruhom od cjelovitih žitarica u prodavaonici zdrave hrane je izgledao posebno primamljivo. Inače sam dovoljno mudra da ga svejedno zaobiđem jer mi samo zakomplicira dan (a postoji ukusnija i zasitnija hrana) ali eto baš taj dan, s baš nekako mrvicu niskim šećerom, mislila sam, idemo probati. Napucala sam umjesto dvije jedinice inzulina, koliko mi inače treba za relativno low carb obrok, punih 8 jedinica, i pojela sendvič. Prošlo je pola sata a ja osjećam maglu, osjećam ljepilo u glavi… Senzor očitava GUK 8, sa strelicom naglo gore, zatim 8.5 još uvijek naglo gore… ne želim nadodati inzulina jer sam već dala popriličnu količinu. Nervozna sam, malo i ljuta. Zatim se sjetim da imam trik u rukavu kojim mogu postići da ovaj inzulin koji sam dala jače djeluje i glukoza brže uđe u aktivni mišić… Brže bolje sam se digla i na privatnom mjestu odradila 5 serija po 20 čučnjeva. GUK je odmah stao na 9, i vrlo brzo krenio dolje… bez aktivacije mišića koji su brzo posupali višak glukoze u krvi, hiperglikemija bi trajala barem 2 sata. Ne radim ovo često, jer je neprecizna metoda i smatram da mi te dvije fete kruha ništa pametno nisu dodale životu osim stresa i potrebe za paničnim čučnjevima (i ako ćemo biti iskreni vrlo kratkotrajnog zadovoljstva dok sam isti sendvič jela). No, dobro je znati, u nuždi, koliko je aktivnost moćna. Ali još je moćnija na duge staze, kad je izvor veselja i iščekivanja, i kad je ne koristim kako bih poboljšala GUK i spriječila hiperglikemiju nego kad je koristim kako bih poboljšala i uljepšala cijeli život. Kad je trening (u mom slučaju odbojka) nešto čemu se veselim onda želim znati da ću biti stabilna i jaka tih par sati. Uvijek treniram bez aktivnog inzulina (osim bazalnog). Dakle, jedem lijepi obrok koji znam dobro pokriti (puno vlakana, bjelančevina i masti) bar 3-4 h prije treninga. Većina inzulina je dotad gotova s djelovanjem pa sam sigurna da ne mogu upasti u jaku hipoglikemiju, a istovremeno me bazalni inzulin drži da ne odem u hiperglikemiju (zbog adrenalina). Bombone naravno nosim sa sobom, ako zatrebaju da se manja hipoglikemija korigira. Jako važno mi je da ni hipo ni hiper ne prekidaju igru, tako da tih par sati fokus bude na lopti a ne na šećeru. Ugoda, radost i ispunjenje su najbolji motivi za vođenje aktivnog života. To su trenutačne nagrade koje nam tjelesna aktivnost daje, i na kojima možemo graditi održivu motivaciju!
Važnost zajednice
Trebalo mi je dugo da stavim dijabetes na dobro mjesto u životu. Dosad sam ovo naučila o životu s kroničnom bolesti: postoji paradoks. Što je više pokušavaš gurnuti sa strane i ignorirati, to ona sve više neprirodno raste i proguta svo slobodno vrijeme, mentalnu energiju i fokus. Jednom kad je dijabetes u svojevrsnom centru, zahtijeva najmanje moguće utrošene energije za održavanje. Kolo se okreće uz minimum pokreta, a život napreduje zdravo i neometano. Mislim da sam sebi znatno otežala odrastanje i život sve dok dijabetes nisam prihvatila kao važan dio sebe. Sakrivala sam se, strahovala, bježala… Budući da i skrbim o djetetu s dijabetesom, sjećanje na taj period mi teško pada. Znam koliko će mu komplicirano biti ako svoju bolest ne prihvati kao normalu. Odlučno sam odbijala susrete s drugim dijabetičarima. Moji roditelji su potegnuli tu priču par puta ali ja sam bila prkosna i vrlo, vrlo isključiva. Nisam željela ni trena više misliti o šećeru nego što sam već bila primorana. No postavila sam sama sebi stupicu, jer na ovaj način sam se izolirala i tvrdoglavo gradila svoj identitet van bolesti koja ipak uzima dobar dio svakodnevice. A kada je došlo do izazova i problema, u svojoj izolaciji mislila sam da ih nitko drugi nema, da im nema lijeka, da sam posebna i usamljena. Jako bih željela nekog drugog dijabetičara poštedjeti tog nepotrebnog osjećaja. Nisam željela da me se doživljava kroz prizmu dijabetesa, željela sam biti ista kao svi drugi. Naravno u mladosti nisam shvaćala da nitko nije isti kao svi drugi, i da je to općenito labav i smiješan cilj u životu. Jednako tako, u narcisoidnosti adolescencije nisam mogla pojmiti tuđe probleme i izazove. Neka saznanja dođu s godinama, ali mislim da bih brže i lakše posložila svoje mjesto u svijetu da sam imala kontakta s drugim ljudima s kojima tako puno dijelim. Ako ništa, zatrla bih ideju da sam sama. Ta ideja nipošto nije točna, i ne vodi nikamo dobro. Važno je imati podršku obitelji, no to često nije dovoljno. Bilo da pojedina obitelj sama po sebi ne funkcionira, bilo da osoba prolazi kroz normalnu fazu razvoja kada se mentalno mora odvojiti od roditelja, bilo da je riječ o odrasloj osobi i nitko od bliže okoline ga ne razumije na taj vrlo konkretan način. S druge strane, zajednica može biti tu u svim navedenim slučajevima. U brojnim situacijama trebao mi je razgovor, otvoren i iskren, ali bez roditelja. Mladi se nerijetko nađu u dilemi: ili će pokorno slušati roditelje, ili će se pobuniti protiv njih nauštrb svog zdravlja i interesa. Dilema je umišljena jer postoji i treća opcija: povesti se za primjerom nekoga tko nije roditelj ali je odgovorna osoba. Nadam se da će moje dijete s dijabetesom, kad/ako dođe u fazu sukoba sa svim mojim vrijednostima (kako to često biva), imati zajednicu kao podršku, mjesto gdje će moći naći primjer i model odvojen od roditeljskog uplitanja, a koji će mu činiti dobro i pokazati mu dobar put u životu. Osim toga, mojim roditeljima bi pomoglo da vide i čuju tuđe izazove života s dijabetesom, da probleme izvade iz svoje glave (gdje su uvijek nesrazmjerno golemi) i stave u stvarnost, da prihvate, preslože prioritete i krenu dalje. Standard zajednice je zdravlje, što podrazumijeva dobru regulaciju bolesti, ali i mentalnu podršku, par dodatnih ruku u odgoju, ispušni ventil, mjesto za edukaciju i zabavu. Možemo jedni drugima biti svjetlo na putu, ne moramo svi činiti iste greške iznova, možemo kultivirati zajedničko znanje. Jednom kad smo dio zajednice, problemi postaju prihvatljiviji, možda rješivi, a ponekad i izvor smijeha. Nema skrivanja, nema srama među jednakima. A budući da praksa vodi do savršenstva, vjerujem da se sav taj manjak srama i otvorenost naposljetku prenosi i na život van slatke zajednice.
Pogled s obje strane: Trudnoća i dijabetes
Djevojci koja odrasta s dijabetesom, majci djevojčice s dijabetesom ili ženi kojoj su negdje na pola trudnoće rekli da odjednom ima misteriozni gestacijski dijabetes, ovo je vjerojatno jedna od glavnih boljki i strahova: je li i kako je moguće iznijeti trudnoću bez loših posljedica za majku i dijete? Poznato je i nediskutabilno da trudnoća s dijabetesom, bilo da je dijabetes otprije prisutan bilo da je tek otkriven u trudnoći, predstavlja nepovoljnu i opasnu zdravstvenu situaciju. Nisam tu da nabrajam sve što može poći po krivome, već uvjeriti Vas da postoji alat s kojim puno toga može poći po pravome. Alat nije skup ni tehnološki napredan. Glavni alat su Vaše odluke, sve ostalo je sporedno. Uz takav alat, možete biti sigurni da Vi ni Vaše dijete nećete patiti zbog dijabetesa, što naravno ne znači da će sve biti u redu, jer je dijabetes ipak samo jedan od faktora. Ali možete biti sigurni da ste učinili sve, a taj osjećaj mirnoće je moćan i snažan. Iznimno važan period je onaj prije začeća. Naime, upravo loša kontrola glikemije u ovom periodu kao i u periodu vrlo rane trudnoće najviše korelira s mogućim razvojem malformacija. Dakle, ako je ikako moguće, uhvatite dobru kontrolu prije nego zatrudnite. Jednom kad trudnoća krene, teško je loviti konce i pokušati primijeniti nešto novo. Pucajte „nisko“, težite održavanju HbA1ca u nedijabetičkim vrijednostima. Apsolutno je moguće to postići bez hipoglikemije ako izbjegavate hranu koja obiluje prerađenim, nepotrebnim i brzim ugljikohidratima te se fokusirate ponajviše na cjelovite izvore bjelančevina, masti i vlakana. Svaka trudnoća se razlikuje, međutim određene promjene u potrebama za inzulinom se mogu očekivati. Neposredno nakon ovulacije, a prije izostanka mjesečnice u pravilu se razvija jaka inzulinska rezistencija. Zatim kreće razdoblje prvog tromjesečja obilježeno povećanom osjetljivosti na inzulin koja olakšava kontrolu glikemije, no situaciju kompliciraju česte mučnine i promjena apetita. Kad god sam to bila u stanju zbog vrlo ćudljivog apetita u trudnoći, nastojala sam birati opciju koja mi omogućava izvrsnu kontrolu glikemiju i time dobre uvjete za napredak djeteta. Da sam mogla nastaviti jesti onako kako jedem inače, nastavila bih izbjegavati sve žitarice i druge izvore ugljikohidrata koji nepredvidljivo djeluju na GUK. Međutim, u obje trudnoće imala sam iznimno jake mučnine uz gotovo nepostojeći apetit prva 4 mjeseca. Tu i tamo bih se natjerala da pojedem prepečenac ili keks sa što manje dodataka, oboje namirnice koje inače u širokom luku izbjegavam. Kako je ovo bilo jedino što sam mogla pojesti i zadržati, i kako je bila riječ o malim količinama a organizam nije bio „opterećen“ normalnom hranom, uspjela bih to relativno lako pokriti s brzodjelujućim inzulinom. Drugo tromjesečje je u obje moje trudnoće, kao i prema literaturi, bilo puno mirnije razdoblje. Energija i apetit su se vratili, mogla sam napokon jesti hranu koja mi donosi zdravlje i nastaviti izbjegavati hipo i hiperglikemiju. Negdje oko 20-og tjedna trudnoće očekuje se početak perioda koji obilježava rastuća inzulinska rezistencija. Kod nekih trudnica ovo se odvija već oko 17-og, a kod nekih tek oko 25-og tjedna. Otada pa nadalje potrebe za inzulinom rastu kontinuirano, nekad dramatično, nekad postepeno. Oba slučaja su normalna, bitno je samo da budete oprezni, uhvatite promjenu na vrijeme i ne oklijevate davati onoliko inzulina koliko vam tijelo traži. Nije neobično na kraju trudnoće uzimati 100 do čak 200 % više inzulina nego na početku. Nakon poroda potreba za inzulinom se naglo smanjuje i potrebna je povećana opreznost zbog rizika za razvoj hipoglikemije. Važan i uznemirujuć izazov s kojim sam se susrela u trudnoći s dijabetesom jest problem bolničke hrane „za dijabetičare“ pri hospitalizacijama. Prehrana koja se nudi direktno ugrožava djetetovo (i moje) zdravlje ako upadnem u neizbježnu hiper ili hipoglikemiju zbog doručka koji podrazumijeva 3 debele kriške bijelog kruha, hrenovku i čašu mlijeka. Zbilja ne vidim opciju kako bi trudnica s dijabetesom uspjela ovo pojesti i održati GUK u nedijabetičkim vrijednostima. Valjda je teoretski moguće ali mi nije na kraj pameti da eksperimentiram na svoju štetu. Vjerujem da može i mora postojati način da se pacijenti i dijabetolozi zajedno izbore za obroke pri obaveznim hospitalizacijama koji u najmanju ruku ne onemogućavaju optimalnu trudnoću s dijabetesom. Plovite mirnim morem, Dr. sc. Tanja Dragun, dr. med.
Dijabetes i život s malom djecom
Odnedavno nas ima petero u kućanstvu. Budući da imamo i dva sustanara u obitelji (najstarije dijete i ja imamo dijabetes), nekad se čini da nas sveukupno ima sedam. Od toga je dvoje djece ispod dvije godine. Kao što bi svaki roditelj posvjedočio, u izazovima obiteljskog života, a posebno fizičkim izazovima života s malom djecom, prvo što se zanemari jest briga o sebi. Prilično nezgodno, jer dijabetes ne dopušta zanemarivanje bez posljedica… U posljednja tri mjeseca otkad nam se pridružio najmlađi član obitelji, nebrojeno sam puta uspjela zaboraviti dati inzulin. Isto tako uspjela bih jesti i potpuno zaboraviti što i kada sam jela te jesam li jela uopće. Neispavanost i dani bez početka i kraja su poremetili čak i moj prilično tvrdokoran i ustaljen ritam. Mjeseci nakon poroda su mi bili puno izazovniji od same trudnoće. Vjerujem da je više faktora odgovorno za takvu situaciju: dojenje, popriličan porast apetita (kojeg u trudnoći nije bilo), novi životni ritam koji trenutno uključuje puno boravka u kući a nedovoljno treninga, neispavanost i iscrpljenost, monotonija… Dijabetes zahtijeva 24-satnu prisutnost i prisebnost. Kako živjeti kvalitetno kada je svijest rascjepkana, obaveza previše, sna premalo a dva dijabetesa neumoljivo zahtijevaju svoj dio pažnje? Ipak izlazim iz ovog postporođajnog doba bez značajnih hipo i hiperglikemija. Evo koje su mi postavke pomogle: Fokus ostaje na hrani koja mi olakšava život u trenucima kada je on veseo ali definitivno nije lagan ni jednostavan. Brinem se da je kuća čista od namirnica koje nisu dobre za mene. Jako pazim na to pogotovo u situacijama kada mi je apetit malo veći. Ne želim se mučiti i stavljati u poziciju da pojedem nešto što će mi zadati muku i glavobolju s nemirnim šećerima u ionako nemirnom danu. Na ovaj način dijabetes nije veliki problem čak ni kad se zaboravi doza inzulina. Hiperglikemija će se razvijati dovoljno sporo da stignem reagirati korekcijom. Ugljikohidrati koji prebrzo i nepredvidljivo dižu šećer ne dolaze u obzir. Pokušavam sve važnije odluke o dijabetesu donijeti do otprilike 17 h poslijepodne kad osjetim da mi se mozak polako gasi i prelazi na automatizam. Dakle do 17 h pokušavam pojesti glavninu obroka i dati glavninu inzulina. Kasno poslijepodne i navečer nisam dovoljno funkcionalna da bih mogla popratiti što jedem i koliko inzulina dajem. Ako pojedem dovoljno hrane ranije u danu, trudim se par sati prije „spavanja“ proći bez obroka i inzulina te tako osigurati maksimalno mirnu noć. Uz beskrajne noći s malom bebom ne trebaju mi dodatna buđenja radi korekcije GUK-a. Zna se dogoditi da cijeli dan nemam fokusa, vremena ni volje da sjednem i pojedem normalni obrok. Dan mi prođe u kontinuiranom grickanju što je vrlo nepredvidljivo i prema mom iskustvu nezgodno za pokriti inzulinom. Osim toga, teško popratim koliko sam pojela i ne dosegnem sitost. Iz ovog razloga pokušavam skupiti dovoljno fokusa da jedem pune hranjive obroke. Ako ne uspijem u originalnom naumu da pojedem puni obrok, onda grickam mrkvu, humus, bademe, sir i tamnu čokoladu. Nije bajno jer grickanje općenito smatram besmislenim, kako sam već napomenula, ali dovoljno je dobro da dani ne budu preloši. Naposljetku, trudim se podsjetiti da će i ovaj intenzivni period proći, i da će biti lakše. Važno je u vidu imati dugoročni cilj: biti prisutan, funkcionalan i što boljeg zdravlja dok djeca rastu. Možda još važniji i neposredniji cilj je biti dobar model i urezati to u sjećanje svojoj djeci. Dr. sc. Tanja Dragun, dr. med.
Pogled s obje strane: Inzulin
Odnos osobe s tip 1 dijabetesom (i dobrog dijela osoba s tip 2 dijabetesom) i inzulina je delikatan i dvostran. Inzulin nam je apsolutno je nužan, neophodan, vitalni vanjski organ, lijek bez kojeg za nas nema života. Istovremeno je tako opasan, mala greška i neugodna hipoglikemija je neminovna, veća greška i kobne posljedice čekaju. Početkom primjene inzulinske terapije nekoć smrtna presuda je postala „samo“ kronična bolest. Medicina razumljivo jako voli ovaj tip bolesti, rješavanje nepoznanice „x“. Tijelo ne proizvodi inzulin, možemo nadomjestiti inzulin izvana, problem riješen! Liječnici i pacijenti lako pomisle da su stvari jednostavne, bolest gotovo izliječena, a 2 + 2 =4. Činjenica da problem uopće nije riješen, što vidimo po često lošoj glukoregulaciji i nizu komorbiditeta koji opterećuje nas, dijabetologe i čitav zdravstveni sustav, je onda problem nedovoljno dobre tehnologije koji će se sigurno riješiti u fantastičnoj budućnosti kada će se pronaći lijek ili još bolja tehnologija i svi ćemo živjeti sretno do kraja života u najboljem od svih svjetova. U takvom razmišljanju, potreba za odgovornosti i mudrim odlukama nekako izblijedi i nestane. U posljednje vrijeme znanost i tehnologija su usredotočeni na proizvodnju sve „bržih“ inzulina, u diskutabilnom, možda uzaludnom, ali vrlo modernom cilju da nam se time omogući konzumacija brzih ugljikohidrata i brza korekcija hiperglikemije. Resursi se troše na taj cilj, pri čemu pate neatraktivna područja kao što su dostupnost kvalitetne hrane, edukacija o tome kako činiti dobre izbore u svakodnevnom životu i psihološka potpora u životu s dijabetesom, u kojem smatram da je glavni izazov shvatiti što zapravo znači sloboda. A sloboda nije u konzumaciji loše hrane. To je otužno, primitivno, jadno i nedostojno shvaćanje slobode. Sloboda je u slobodi od komplikacija, slobodi od straha, slobodi od nagona, slobodi kad shvatite da ništa ne morate, već birate jer sebi želite najbolje. Pritom zaboravljamo da organizmi ljudi bez dijabetesa također nikako nisu uspješni u metabolizmu junk fooda. Mogu krenuti nabrajati niz bolesti osim dijabetesa koje to dokazuju, ali možete i samo pogledati najčešće uzroke morbiditeta i mortaliteta i bit će vam jasno. Pogrešna procjena je neizbježni dio svakog života, tako i života s dijabetesom. U jednom danu dijabetičar je opterećen s 1000 odluka i procjena (povrh svih drugih odluka nevezanih za šećernu bolest): procjena ugljikohidrata u nekoj hrani, procjena potrebnog inzulina za obrok, aktivnost, probavna funkcija, stres, neispavanost, hormonski status, moguća infekcija… popis se nastavlja unedogled. Bilo koji od milijun svakodnevnih faktora utječu na onaj konačni rezultat koji nam je neophodanza kratkoročno i dugoročno kvalitetan život: dobru glukoregulaciju. Panični strah koji obuzima i paralizira kada u tijelu postoji mnogo aktivnog inzulina, a GUK je već krenuo padati, ne mogu usporediti ni s čim drugim što sam iskusila u životu… Srećom, do trenutka kada sam pored sebe postala odgovorna i za dijete s dijabetesom, znala sam kako izbjeći ovu situaciju. Samo mi dva načina padaju na pamet, prvo, korištenje inzulinske pumpice, kojom možete zaustaviti isporuku inzulina. Drugi je moj omiljeni način: dobri izbori. Postižem optimalnu glukoregulaciju uz uvjet da nikada nemam veliku količinu aktivnog inzulina u sebi. Nemam veliku količinu aktivnog inzulina jer izbjegavam konzumaciju hrane koja zahtijeva veliku količinu inzulina. Posljedično, gotovo nikad nisam u opasnosti, bar ne velikoj. Posljedično, živim bez straha. Milijun svakodnevnih faktora koji utječu na glukoregulaciju tako su za mene samo sitnice, kakve bi i trebale biti, koje mi ne zaposjedaju mentalni prostor. Imamo inzulin, što je izvrsno, ali nemamo lijek za dijabetes. Ne smatram to pesimističnom izjavom, niti grizem nokte noćima čekajući novo otkriće. To bi bilo lijepo, no mislim da već imamo sve što nam je potrebno za kvalitetan život. Veselim se novim napredcima u inzulinskoj terapiji, ali ne ovisim o njima. Plovite mirnim morem, Dr. sc. Tanja Dragun, dr. med.