Što bismo trebali znati o šećernoj bolesti tipa 1, a često zaboravljamo?
Šećerna bolest tipa 1 nastaje kao posljedica autoimunog procesa koji nepovratno uništava stanice gušterače koje proizvode inzulin. Za razliku od šećerne bolesti tipa 2, koja čini 95% svih slučajeva dijabetesa, bolesnici sa šećernom bolesti tipa 1 imaju apsolutni i trajni nedostatak vlastitog inzulina u organizmu. Iako šećerna bolest tipa 1 pogađa jednog od 200 ljudi, što nije zanemariv broj, svijest i znanje o ovoj bolesti nisu dovoljno razvijeni, kako u općoj populaciji, tako ni među medicinskim osobljem. Pa, što definitivno trebate znati o šećernoj bolesti tipa 1, bilo kao oboljeli, bilo kao zdravstveni djelatnik? Oboljeli od šećerne bolesti tipa 1 trebaju inzulin 24/7U krvi svakog čovjeka trajno je potrebna određena količina inzulina, bez obzira na unos hrane. Bazalna koncentracija inzulina, neovisno o obrocima, nužna je za normalno funkcioniranje metabolizma i održavanje metaboličkih procesa. Nedostatak inzulina dovodi do razvoja dijabetičke ketoacidoze, koja je životno ugrožavajuće stanje. Stoga je primjena bazalnog inzulina kod oboljelih od šećerne bolesti tipa 1, bilo supkutanom injekcijom bilo putem inzulinske pumpe, od životne važnosti. To osobito treba imati na umu u situacijama kad se ova potreba može lakše previdjeti, kao što su hitni prijem, priprema za operaciju, tijekom hospitalizacije na odjelima raznih ne-dijabetoloških grana medicine, boravak u zatvoru…). S druge strane, oboljeli od šećerne bolesti tipa 1 su uglavnom osjetljiviji na djelovanje inzulina u odnosu na osobe sa šećernom bolesti tipa 2 i samim time obično zahtijevaju manje doze inzulina. Previsoka doza inzulina može dovesti do hipoglikemije (preniske razine glukoze u krvi). Post je zahtjevan izazovBudući da se terapija dugodjelujućim inzulinom u šećernoj bolesti tipa 1 ne smije obustavljati, suzdržavanje od jela ove bolesnike dovodi u rizik od hipoglikemije. Stoga oni ne bi trebali postiti osim ako to nije apsolutno nužno. Većina rutinskih laboratorijskih pretraga može se učiniti čak i ako osoba nije natašte, a to uglavnom vrijedi i za određivanje lipidograma (vrijednosti “masnoća” u krvi) kod bolesnika sa šećernom bolesti tipa 1. Ako je post ipak neophodan, primjerice zbog operacije u općoj anesteziji, potrebno je prilagoditi dozu inzulina, ali nikako ne prekinuti njegovu primjenu. Kortikosteroidna terapija pogoršava regulaciju glikemijeKortikosteroidi su lijekovi koji se koriste lokalno ili sistemski u terapiji brojnih bolesti i stanja. Jedan od njihovih učinaka je da djeluju suprotno inzulinu, povisujući razinu glukoze u krvi i rezistenciju na inzulin. Ako je primjena kortikosteroida nužna, bolesnici sa šećernom bolesti tipa 1 moraju sukladno tome prilagoditi, odnosno povisiti doze inzulina kako bi mogli primjereno regulirati razinu glukoze u krvi. Na primjer, kod primjene srednje dugo djelujućih kortikosteroida, kao što su(prednizolon i metilprednizolon, potrebno je najviše povećati jutarnju dozu inzulina ili privremeno davati bazalni inzulin ujutro. Neki medicinski postupci mogu biti nezgodniVelik broj bolesnika sa šećernom bolesti tipa 1 danas koristi uređaje za kontinuirano mjerenje glukoze u krvi (senzore) i/ili inzulinsku pumpu. Ovi se uređaji moraju skinuti prilikom određenih dijagnostičkih postupaka, poput magnetske rezonance ili nekih drugih radioloških pretraga. Kako je dio ovih uređaja jednokratan i ne može se ponovno koristiti nakon skidanja, važno je unaprijed planirati i sa sobom ponijeti zamjenski uređaj kako bi se mogao postaviti neposredno nakon postupka. Ipak, mnoge pretrage, poput EKG-a, ultrazvuka, rentgena i većine CT snimanja, ne zahtijevaju uklanjanje senzora ili pumpe, te se na tome ne bi smjelo bespotrebno inzistirati. Također, neke pretrage, ali i terapijski postupci zahtijevaju bilo post, bilo unos hrane. Bolesnici sa šećernom bolesti tipa 1 moraju biti pravovremeno obaviješteni o proceduri i načinu njenog izvođenja kako bi sukladno tome mogli prilagoditi doze inzulina. Zaključno, bolesnici sa šećernom bolesti tipa 1 i zdravstveni djelatnici moraju surađivati i pomno promišljati o optimalnom postupanju u različitim situacijama. Prilagođeno prema: https://www.medscape.com/viewarticle/what-every-provider-needs-know-abouttype1diabetes2024a1000f2fecd=WNL_mdpls_240820_mscpedit_diab_etid6762286&uac=201459BJ&spon=22&impID=6762286
Nove Smjernice za Dijagnostiku i Praćenje Šećerne Bolesti (ADA i AACC)
Američke udruge American Diabetes Association (ADA) i American Association of Clinical Chemistry (AACC) donijele su nove stručne smjernice za laboratorijske pretrage u dijagnostici i praćenju šećerne bolesti. Prethodno izdanje smjernica na ovu temu objavljeno je 2011. godine pa je tako velika novost što su ovaj put u smjernice uključeni i uređaji za kontinuirano mjerenje glukoze u krvi (CGM/senzori) koji su u međuvremenu ušli u svakodnevni rad kliničara. Nove smjernice također naglašavaju važnost potvrdnog testa u dijagnostici dijabetesa neovisno o tome kojom je pretragom postavljena sumnja (HbA1c, glukoza natašte, OGTT) zbog velike intraindividualne varijabilnosti. Preporuča se uzorkovati krv za analizu razine glukoze u epruvete s brzim inhibitorom glikolize poput citrata. Ako to nije moguće, epruvetu s uzorkom poželjno je pohraniti u led i centrifugirati u roku od 15-10 minuta od uzorkovanja kako bi se otklonili eritrociti i dobio realan rezultat. Glukozu natašte trebalo bi određivati u venskoj plazmi. Dijagnostička vrijednost, tzv. cut-off, koja upućuje na dijabetes je koncentracija glukoze natašte > 7.0 mmol/L. Učestale kontrole razine glukoze potrebne su kod svih pacijenata sa šećernom bolesti koji primaju inzulin prema intenziviranoj shemi, bilo supkutanim injekcijama ili preko inzulinske pumpe, a koji ne koriste senzor. S druge strane, rutinsko praćenje glukoze u krvi ne preporuča se pacijentima koji šećernu bolest tipa 2 liječe dijetom ili peroralnom terapijom. Bolesnicima koji su skloni ketozi, koji su doživjeli ketoacidozu, i onima koji uzimaju SGLT-2 inhibitore uputno je preporučiti mjerenje ketona u krvi ili urinu u slučaju neobjašnjive hiperglikemije ili razvoja simptoma ketoze (bol u abdomenu, mučnina) kako bi pravovremeno mogli reagirati prije razvoja ketoacidoze. Što se tiče analize autoantitijela, njihovo mjerenje preporuča se u svrhu diferencijalne dijagnostike šećerne bolesti pod uvjetom da postoji kliničko preklapanje između tipa 1 i tipa 2. Rutinsko korištenje u dijagnostici dijabetesa pak nije potrebno, kao niti kontrole razine autoantitijela u sklopu praćenja šećerne bolesti tipa 1. Kako bismo razlikovali dijabetes tip 1 i tip 2 može se koristiti i mjerenje razine C-peptida, iako to obično klinički nije nužno. U dijagnostici šećerne bolesti mjerenje razine inzulina ili proinzulina se ne preporuča jer su dostupne analitičke metode često neprecizne, vrijednosti nisu standardizirane, a nalaz nije od kliničke važnosti u procjeni inzulinske rezistencije. Nadalje, ne preporuča se niti rutinsko mjerenje protutijela na inzulin. Ako postoji sumnja na neki od rjeđih sindroma šećerne bolesti, poput neonatalnog dijabetesa i MODY-ja, može se učiniti genetsko testiranje. HLA tipizacija ili određivanje SNP-a („single nucleotide“ polimorfizama) se rutinski ne trebaju koristiti u dijagnostici i praćenju šećerne bolesti tipa 1 i 2. Naposljetku, u praćenju šećerne bolesti jednom godišnje potrebno je napraviti probirni test za albuminuriju, koristeći se omjerom albumina i kreatinina u jednokratnom uzorku jutarnjeg urina. Za pacijente s dijabetesom tipa 2 ovu pretragu već prilikom postavljanja dijagnoze, dok se kod mlađih bolesnika s dijabetesom tipa 1 prvi put izvodi 5 godina nakon postavljanja dijagnoze. Smjernice pronaći na sljedećim poveznicama:
Zašto je glikemijski indeks beskoristan u praksi?
Glikemijski indeks (GI) hrane je mjerna jedinica za brzinu kojom razina šećera u krvi poraste dva sata nakon konzumiranja određene vrste hrane u odnosu na 50 grama čiste glukoze. Glukoza po definiciji ima maksimalni GI 100 pa se sva ostala hrana uspoređuje s njom. GI se izračunava za svaku namirnicu zasebno u kontroliranim laboratorijskim uvjetima, nakon noćnog posta od 10 do 14 sati. To znači da je primjenjiv isključivo ujutro. Nadalje, u svakodnevnom životu rijetko jedemo pojedine namirnice zasebno, odnosno gotovo nikad ne konzumiramo točno 50 g neke namirnice, i to potpuno izolirano, bez dodataka (a to je način na koji se dobiva GI vrijednost određene namirnice). Dodavanjem drugih namirnica ili njihovom različitom pripremom značajno se mijenja glikemijski odgovor, pa tako dodatkom proteina, masti i vlakana, GI obroka će značajno pasti. Na primjer, kuhani krumpir ima značajno viši glikemijski indeks od pomfrita koji sadrži ulje koje mu smanjuje GI. Naravno, to ne znači da je pomfrit zdraviji od kuhanog krumpira. Nadalje, GI uopće ne uzima u obzir koliku smo količinu ugljikohidrata pojeli. Stoga se uvodi pojam „glikemijskog opterećenja“ (GO, engl. glycemic load) koje uzima u obzir i koliko grama ugljikohidrata se zapravo nalazi u serviranju namirnice koju jedemo. Tako primjerice mrkva ima visoki GI, ali u stvari malu količinu ugljikohidrata (u 100 g ima 7 g UH), pa kada se izračuna (umnožak grama UH s GI, podijeljeno sa 100), dobije se rezultat da je mrkva namirnica niskog glikemijskog opterećenja (GO). Stoga se brojevi GI i GO za mrkvu ne podudaraju i teško je zaključiti o kvaliteti namirnice. Iako je GO nešto smislenija metoda mjerenja od GI jer uzima u obzir pojedenu količinu, i dalje ima sva ostala spomenuta ograničenja GI metode – ne uzima u obzir hranjivost, vrstu i zrelost namirnice, način pripreme, s čime se namirnica kombinira te individualnu reakciju pojedinca. Dakle, ni od ovih brojeva nećemo imati pretjerane koristi. Rezultati randomiziranih, kontroliranih istraživanja zaključuju da ne postoje niti jasni dokazi o pozitivnom učinku prehrane s niskim GI/GO na krvni tlak, masnoće u krvi, tjelesnu masu i kompoziciju, regulaciju šećerne bolesti ili inzulinsku rezistenciju. Izgleda da je većina pozitivnih učinaka GI/GO posljedica sadržaja prehrambenih vlakana. Stoga, možemo zaključiti da namirnice s visokim glikemijskim indeksom nisu nužno nekvalitetne, niti su namirnice s niskim nužno kvalitetne. Vođenje prvenstveno glikemijskim indeksom samo nepotrebno komplicira stvar raznim brojevima i tablicama, a u stvari uopće nije adekvatna mjera kvalitete namirnica. Stoga, zaboravite glikemijski indeks, uključite zdravi razum i što više raznolikih cjelovitih namirnica i sami pripremajte svježe obroke u kojima ćete uživati i biti siti, a vaša glikemija dobro regulirana.
OGT test u trudnoći: važnost u otkrivanju gestacijskog dijabetesa
Što je OGTT i kako se koristi za otkrivanje gestacijskog dijabetesa? OGTT je skraćenica za test oralnog opterećenja glukozom (engl. Oral glucose tolerance test). Provodi se od 24-28 tjedna trudnoće kako bi se otkrio gestacijski dijabetes (GDM). GDM je dijabetes koji se prvi put dijagnosticira u trudnoći, a najčešće nastaje u drugom tromjesečju trudnoće prije svega zbog pojave inzulinske rezistencije (IR). Razvoj IR u normalnoj trudnoći služi kao fiziološka prilagodba majke kako bi se osigurala odgovarajuća opskrba hranjivim tvarima za brzo rastući fetus iza 20. tjedna trudnoće. To se uglavnom postiže povećanim lučenjem inzulina ali kontrainzularnih hormona iz posteljice koji tako skreću veću količinu šećera (hrane) za fetus. Kako trudnoća napreduje do trećeg tromjesečja, osjetljivost na inzulin može postupno pasti na 50% normalne očekivane vrijednosti. Ako gušterača majke ne uspije kompenzirati ovu veću potrebu za inzulinom, razviti će se gestacijski dijabetes. Upravo početak ubrzanog rasta fetusa i rastuća inzulinska rezistencija koji nastupaju nakon 20. tjedna su razlog da se OGTT radi od 24-28. tjedna trudnoće. Osjetljivost na inzulin kod žena s GDM može se poboljšati promjenom prehrane, načina života, količine i vrste tjelesne aktivnosti. S druge strane, trudnice sa šećernom bolešću tip 1 moraju se prilagoditi IR povećanjem doze inzulina za čak i do 100% više nego na početku trudnoće. Nakon poroda i nestankom kontraregulatornih hormona naglo se smanjuje potreba za inzulinom, pa u tom periodu treba biti pažljiv zbog rizika hipoglikemija.
Pravila za dane bolesti kod dijabetesa tip 1 (Sick Day Rules)
Što su pravila za dane bolesti kod dijabetesa i kako ih primijeniti tijekom akutne bolesti? U akutnoj bolesti je za svakog bolesnika sa šećernom bolesti tip 1 važno pridržavanje takozvanihpravila za dane bolesti (engl. “Sick day rules”) : S (sugar) : provjeravati glikemiju svakih 2 do 3 sata ili češće i korigirati hiperglikemiju I (insulin) : uvijek nastaviti primjenjivati bazalni (dugodjelujući) inzulin unatoč bolesti kako bi seizbjegla dijabetička ketoacidoza, vjerojatno će biti potrebne veće doze inzulina nego uobičajeno C (carbs) : osigurati unos ugljikohidrata i piti dosta tekućine (od 30 do 100 ml/sat). Ako je glikemijavisoka piti tekućinu bez ugljikohidrata, a ako je glikemija niska piti tekućinu s ugljikohidratima K (ketones) : provjeravati ketone u krvi ili urinu svaka 4 sata. Uzeti brzodjelujući inzulin ukoliko suketoni prisutni. Piti puno vode kako bi se ketoni izlučili iz organizma.Ukoliko su ketoni > 1.5 javiti se liječniku
Ketoni: uzroci, mjerenje i prevencija ketoacidoze
Što su to trakice za ketone i kada ih koristimo? Ketoni su spojevi koji nastaju kada tijelo nema dovoljno hormona inzulina koje je potreban za korištenje glukoze kao glavnog izvora energije, pa umjesto toga koristi masti što rezultira stvaranjem ketonskih tijela. Posljedica toga je zakiseljavanje organizma i nastanak po život opasne ketoacidoze. Uzroci mogu biti: propuštene doze inzulina ili nedovoljne količine inzulina tijekom akutne bolesti, dok se male količine ketona normalno u mokraći mogu naći i nakon napornog vježbanja, gladovanja ili visokoproteinske prehrane. Ketone je moguće mjeriti trakicama u uzorku urina ili pomoću nekih glukometara koji uz glukozu, mogu u krvi uz posebne trakice određivati i ketone. Ketoni u krvi točnije odražavaju težinu ketone u odnosu na ketone u urinu koji ukazuju samo na povišenu razinu ketona, ali ne i točnu količinu. Ukoliko se određuju u urinu značajan je nalaz 2 i više + ketona, dok je u krvi značajno kada su ketoni > 0.6 mmol/l. Ketone je potrebno da određuju bolesnici sa šećernom bolesti tipa 1 u slučaju visokih vrijednosti glikemije ili u akutnoj bolesti. Ako je razina ketona u krvi od 0.6 do 1.5 mmol/l potrebno je primijeniti brzodjelujući inzulin i piti puno vode kako bi se ketoni izlučili iz organizma, te ponoviti mjerenje nakon dva do četiri sata. Ukoliko nalaz pokazuje 1.5 do 3 mmol/l postoji rizik od stvaranja dijabetičke ketoacidoze i u tom se slučaju trebate obratiti svom liječniku. U slučaju da je razina viša od 3mmol/l odmah se obratite liječniku.
Što ako imam probavne tegobe na metformin?
Što trebam znati o uzimanju metformina i kako postupiti ako imam nuspojave? Metformin predstavlja temeljni lijek u liječenju šećerne bolesti tip 2, bilo da vam je propisan kao jedini lijek ili u kombinaciji d drugim antidijabeticima, odnosno s inzulinom. Najčešća nuspojava su mu probavne tegobe koje uglavnom prođu nakon nekoliko tjedana uzimanja lijeka. Ako tegobe potraju, obavezno se javite svom liječniku koje će vam propisati sporootpuštajući oblik metformina koja tada uz svoj naziv ima i slova poput SR ili XR. Svaki oblik metformina je važno započeti uzimati u nižim dozama i nakon jela te postupno povećavati do maksimalno učinkovite doze od 2000 mg dnevno. Ukoliko ne podnosite ni manje doze, niti sporoopuštajuće oblike lijeka posavjetujte se sa svojim liječnikom o trajnom prekidu uzimanja.
Što je hipoglikemija i kako postupati?
Kako prepoznati hipoglikemiju i što trebam učiniti ako mi šećer naglo padne? Hipoglikemija označava razinu glukoze nižu od 3,9 mmol/l. Javlja se češće u tipu 1 šećerne bolesti, dok je u tipu 2 šećerne bolesti rjeđa i može se javiti kod osoba koje se liječe preparatima sulfoniluree, repaglinidom ili inzulinom. Najčešće je uzrokovana neprimjerenom dozom inzulina u odnosu na unesenu količinu ugljikohidrata ili tjelesnu aktivnost. Bolesti probavnog trakta poput proljeva ili povraćanja mogu sniziti glukozu jer je smanjena apsorpcija hranjivih tvari iz crijeva. Neki lijekovi i alkohol također mogu sniziti glukozu. Nagli pad glukoze izaziva stanje stresa u organizmu i potiče otpuštanje adrenalina hormona koji je uključen u „fight or flight“ (bori se ili pobjegni odgovor). Simptomi koji se očituju zbog otpuštanja adrenalina su hladni znoj, drhtanje, bljedilo, ubrzani otkucaji srca, vrtoglavica i glad. U slučaju prijeteće hipoglikemije (nemir, strah, drhtanje, preznojavanje, ubrzano lupanje srca) uzeti 15 g šećera (3 kockice šećera ili 3 tbl glukoze ili 1 čajna žlica meda (15 ml) ili 1-2 dl soka ili cola napitka). Nakon 15 minuta izmjeriti šećer u krvi, pp uzeti dodatnih 15 g glukoze ili pojesti dodatni obrok ugljikohidrata (15 g) (jedna voćka, čaša mlijeka, jedinica kruha). Uvijek kod kuće treba imati 2-3 kompleta Glucagon hypokit „Novo“ u štrcaljci kojeg ukućani trebaju smjesta primijeniti i.m. ili s.c. u slučaju gubitka svijesti uslijed hipoglikemije.
Kako pravilno čuvati inzulin: savjeti za sigurnu pohranu
Pozdrav, kako čuvati inzulin tijekom ljetnih mjeseci i na putovanjima, te kako osigurati da ostane djelotvoran? Inzulin je kategoriziran kao “proizvod hladnog lanca” jer gubi snagu kada je izložen toplini ili kada je zamrznut. Stoga inzulin koji još nije otvoren treba čuvati u hladnjaku na temperaturi u rasponu od 2-8°C do isteka roka trajanja. Nikada ne koristite inzulin koji je bio zamrznut. Imajte na umu da temperature hladnjaka variraju i da se jako razlikuju između odjeljaka u istom hladnjaku. Ako mislite da vam je hladnjak možda previše hladan, provjerite s posebnim termometrom i poduzmite potrebne mjere. Nakon prvog otvaranja ili ako se nosi kao rezervni, inzulin se može čuvati na temperaturi od 2°C-30°C, ali se tada treba upotrijebiti unutar 28-42-56 dana, ovisno o proizvodu. Ubrizgavanje hladnog inzulina može biti bolno. Kako bi se to izbjeglo, predlaže se čuvanje inzulina kojeg koristite na sobnoj temperaturi. Inzulin je također osjetljiv na visoke temperature, stoga ga nemojte ostavljati vani na velikoj vrućini ili izlagati sunčevoj svjetlosti. To bi se moglo dogoditi ljeti, pogotovo ako ostavite inzulin u automobilu nekoliko sati ili ako držite rezervni uzorak inzulina u pretincu za rukavice automobila. Ako je inzulin predugo izložen vrlo visokim kao i vrlo niskim temperaturama – čak i samo 60 minuta – može se vrlo brzo razgraditi, do te mjere da nema stvarnog utjecaja na šećer u krvi. Zbog toga je iznimno važno voditi računa o tome kako i gdje držite otvoreni inzulin. Za ljetnih mjeseci možete koristiti jednostavnu torbicu (etui) namijenjenu za čuvanje inzulina s gelom koji vrši funkciju hlađenja do čak 45 sati.