Hepatitis B je zarazna upalna bolest jetre koju uzrokuje virus hepatitisa B (HBV) i koja može imati ozbiljne posljedice. Osim akutnog (kratkotrajnog) oblika bolesti, posljedica zaraze virusom hepatitisa B može biti i kronična infekcija koja može uzrokovati razvoj ciroze i karcinoma jetre, ali i smrtni ishod kod oboljele osobe. Procjenjuje se da je 2015. godine u svijetu oko 257 milijuna ljudi bilo kronično zaraženo hepatitisom B, od čega 13 milijuna u Europi, a otprilike 887.000 osoba svake godine umire od posljedica infekcije hepatitisom B uglavnom od ciroze i hepatocelularnog karcinoma (tj. primarnog raka jetre). Na žalost, mnogim ljudima se hepatitis B dijagnosticira u kasnom, uznapredovalom, stadiju bolesti, o čemu govore dostupni epidemiološki podatci i prema kojima je samo 10,5 % svih osoba za koje se procjenjuje da su zaraženi virusom hepatitisa B znalo za zarazu tj. bilo dijagnosticirano. Hrvatska spada u zemlje s niskom učestalošću hepatitisa B, koji je zadnjih dvadesetak godina u opadanju zbog uvođenja cijepljenja, ali i dalje predstavlja važan javnozdravstveni problem, s obzirom da je oko 25.000 osoba u Hrvatskoj kronično zaraženo ovim virusom.
Inkubacija zaraze virusom hepatitisa B je između 2 i 6 mjeseci, a većina zaraženih osoba nema nikakvih simptoma tijekom akutne faze bolesti. Ukoliko se pojave simptomi oni uključuju žutilo (žuticu) kože i očiju, urin boje tamnog piva, veliki umor, mučninu, povraćanje i bol u trbuhu, a traju nekoliko tjedana. Više od 90% prethodno zdravih osoba prirodnim putem će se oporaviti tijekom godine dana. Jedini rezervoar infekcije je čovjek. Virus hepatitisa B nalazi se kod zaraženih ljudi najviše u krvi, ali i u drugim tjelesnim tekućinama (slina, sjemena tekućina, vaginalni sekret …). Osoba se može zaraziti ako dođe u kontakt (ubod na iglu, kontakt sa sluznicom i sl.) s krvlju ili drugim tjelesnim tekućinama zaražene
osobe. Tri najvažnija načina širenja hepatitisa B su: krvlju (npr. ubod na zaraženu iglu, dijeljenje pribora za intravensko ubrizgavanje droga), nezaštićenim spolnim odnosom (oralnim, vaginalnim i analnim) i s majke na dijete tijekom trudnoće i poroda. Hepatitis B se ne prenosi socijalnim kontaktima (dijeljenjem pribora za jelo, grljenjem, poljupcem, držanjem za ruku), kašljanjem, kihanjem, hranom i vodom.
Za zaštitu od infekcije HBV-om i mogućih posljedica kronične infekcije, ciroze i raka jetre, postoji sigurno i učinkovito cjepivo (tri doze cjepiva s razmacima). Prvo je uvedeno obvezno cijepljenje protiv hepatitisa B (cijepi se u 3 doze) osoba pod povećanim rizikom od zaraze (zdravstveni radnici), zatim je 1999. godine uvedeno obvezno cijepljenje djece u šestom razredu osnovne škole. Od 2007. godine cijepljenje se provodi prema Programu obveznog cijepljenja u Hrvatskoj tijekom dojenačke dobi (sva novorođena djeca). Više od 95% cijepljenih razvije zaštitni titar protutijela, i smatra se da je zaštita cijepljenjem doživotna. Iako su preporuke za imunizaciju protiv hepatitisa B osoba sa šećernom bolesti u kojima se ističe važnost i korist od cijepljenja, objavljene još 2011. godine, prema Američkom centru za prevenciju i kontrolu bolesti (CDC), samo 33% bolesnika u dobi od 18-59 primilo je cjepivo, a oko 15% šezdestogodišnjaka i starijih. Osim preventivnog cijepljenja, mjere prevencije hepatitis B infekcije uključuju edukaciju o mjerama zaštite i izbjegavanju rizičnih izlaganja, cijepljenje i davanje seruma nakon izlaganja virusu, pravilno steriliziranje medicinske opreme, obvezno testiranje donirane krvi, sjemena, tkiva i organa, testiranje trudnica, borba protiv ovisnosti, sprječavanje dijeljenja pribora među intravenskim ovisnicima, te rano otkrivanje i liječenje oboljelih.
Doc. prim. dr. sc. Diana Nonković, spec. epidemiologije