Odnedavno nas ima petero u kućanstvu. Budući da imamo i dva sustanara u obitelji (najstarije dijete i ja imamo dijabetes), nekad se čini da nas sveukupno ima sedam. Od toga je dvoje djece ispod dvije godine.
Kao što bi svaki roditelj posvjedočio, u izazovima obiteljskog života, a posebno fizičkim izazovima života s malom djecom, prvo što se zanemari jest briga o sebi. Prilično nezgodno, jer dijabetes ne dopušta zanemarivanje bez posljedica… U posljednja tri mjeseca otkad nam se pridružio najmlađi član obitelji, nebrojeno sam puta uspjela zaboraviti dati inzulin. Isto tako uspjela bih jesti i potpuno zaboraviti što i kada sam jela te jesam li jela uopće. Neispavanost i dani bez početka i kraja su poremetili čak i moj prilično tvrdokoran i ustaljen ritam. Mjeseci nakon poroda su mi bili puno izazovniji od same trudnoće. Vjerujem da je više faktora odgovorno za takvu situaciju: dojenje, popriličan porast apetita (kojeg u trudnoći nije bilo), novi životni ritam koji trenutno uključuje puno boravka u kući a nedovoljno treninga, neispavanost i iscrpljenost, monotonija…
Dijabetes zahtijeva 24-satnu prisutnost i prisebnost. Kako živjeti kvalitetno kada je svijest rascjepkana, obaveza previše, sna premalo a dva dijabetesa neumoljivo zahtijevaju svoj dio pažnje? Ipak izlazim iz ovog postporođajnog doba bez značajnih hipo i hiperglikemija. Evo koje su mi postavke pomogle:
Fokus ostaje na hrani koja mi olakšava život u trenucima kada je on veseo ali definitivno nije lagan ni jednostavan. Brinem se da je kuća čista od namirnica koje nisu dobre za mene. Jako pazim na to pogotovo u situacijama kada mi je apetit malo veći. Ne želim se mučiti i stavljati u poziciju da pojedem nešto što će mi zadati muku i glavobolju s nemirnim šećerima u ionako nemirnom danu. Na ovaj način dijabetes nije veliki problem čak ni kad se zaboravi doza inzulina. Hiperglikemija će se razvijati dovoljno sporo da stignem reagirati korekcijom. Ugljikohidrati koji prebrzo i nepredvidljivo dižu šećer ne dolaze u obzir.
Pokušavam sve važnije odluke o dijabetesu donijeti do otprilike 17 h poslijepodne kad osjetim da mi se mozak polako gasi i prelazi na automatizam. Dakle do 17 h pokušavam pojesti glavninu obroka i dati glavninu inzulina. Kasno poslijepodne i navečer nisam dovoljno funkcionalna da bih mogla popratiti što jedem i koliko inzulina dajem. Ako pojedem dovoljno hrane ranije u danu, trudim se par sati prije „spavanja“ proći bez obroka i inzulina te tako osigurati maksimalno mirnu noć. Uz beskrajne noći s malom bebom ne trebaju mi dodatna buđenja radi korekcije GUK-a.
Zna se dogoditi da cijeli dan nemam fokusa, vremena ni volje da sjednem i pojedem normalni obrok. Dan mi prođe u kontinuiranom grickanju što je vrlo nepredvidljivo i prema mom iskustvu nezgodno za pokriti inzulinom. Osim toga, teško popratim koliko sam pojela i ne dosegnem sitost. Iz ovog razloga pokušavam skupiti dovoljno fokusa da jedem pune hranjive obroke.
Ako ne uspijem u originalnom naumu da pojedem puni obrok, onda grickam mrkvu, humus, bademe, sir i tamnu čokoladu. Nije bajno jer grickanje općenito smatram besmislenim, kako sam već napomenula, ali dovoljno je dobro da dani ne budu preloši. Naposljetku, trudim se podsjetiti da će i ovaj intenzivni period proći, i da će biti lakše. Važno je u vidu imati dugoročni cilj: biti prisutan, funkcionalan i što boljeg zdravlja dok djeca rastu. Možda još važniji i neposredniji cilj je biti dobar model i urezati to u sjećanje svojoj djeci.
Dr. sc. Tanja Dragun, dr. med.