Tjelesna aktivnost, kao što je bezbroj puta naglašeno, je važan aspekt prevencije nekih i liječenja svih oblika šećerne bolesti. To što svi ovu informaciju znamo, se nažalost ne prevodi u ono kako zapravo živimo, i koliko smo tjelesno (ne)aktivni u svojoj svakodnevici.
Zdravstveni djelatnici često naglašavanju pozitivne učinke tjelovježbe na zdravlje, prevenciju ili terapiju bolesti. Međutim, ono što zvuči logično i privlačno zdravstvenom osoblju, ne zvuči nužno tako i pacijentima. Razumni ciljevi kao što su prevencija bolesti, bolje zdravlje ili gubitak kilograma su zbilja razumni. Ali su i apstraktni, neopipljivi, postoje tek negdje daleko duž puta kojim možda nikad ne pođemo… Ne daju one brze benefite koje čovjek traži da bi postao i ostao motiviran za neku promjenu. Osim toga, da bi neka promjena životnih navika bila dugovječna, poželjno je da čovjek takvu odluku donosi autonomno, jer je bitna za NJEGOV život, uklapa se u NJEGOVE prioritete i odražava NJEGOVE vrijednosti, koje ne moraju biti kompatibilne s vrijednostima medicinskih stručnjaka. Srećom, tjelesna aktivnost osim svih dobro poznatih (i poželjnih) pozitivnih učinaka na prevenciju i bolju kontrolu gotovo svake zamislive kronične bolesti, ima i onu drugu stranu: užitak kretanja, ugodu korištenja tijela te brzi porast energije i vitalnosti. Mislim da se moramo više fokusirati na ove ugodne, odmah vidljive promjene koje nam aktivan život daje. Za primjer dajem instant učinke koje mi aktivnost daje, one koji poboljšavaju kvalitetu mog života DANAS: bolje raspoloženje, više strpljenja, manje stresa, bolja koncentracija, više energije u ostatku dana, stabilniji apetit i bolja probava, ugodan osjećaj rastezanja i prokrvljenosti tijela, osjećaj povezanosti s drugima (ako je timska aktivnost u pitanju), zabava, ponos i bolji san.
U potrazi za zdravljem, zaboravili smo na užitak, iako su to dvoje iznimno kompatibilni i čak bih rekla neophodni za dugoročnost jednog i drugog. Navikli smo razmišljati o tjelovježbi kao nečem nelagodnom ali nužnom za očuvanje zdravlja, gubitak neželjenih kilograma i lijepo tijelo. Mislim da bi se pozitivan pomak napravio da okrenemo ploču i pažnju usmjerimo na ključno pitanje: kakva aktivnost me VESELI? Kako se ja ŽELIM kretati?
Fizička aktivnost se može vrlo specifično koristiti u svrhu kontrole dijabetesa. Za primjer, prošli ponedjeljak sam se slabo pripremila za posao i nisam ponijela marendu od kuće. Šećer mi je bio na donjoj granici, moj trbuh prazan i jedan sendvič s kruhom od cjelovitih žitarica u prodavaonici zdrave hrane je izgledao posebno primamljivo. Inače sam dovoljno mudra da ga svejedno zaobiđem jer mi samo zakomplicira dan (a postoji ukusnija i zasitnija hrana) ali eto baš taj dan, s baš nekako mrvicu niskim šećerom, mislila sam, idemo probati. Napucala sam umjesto dvije jedinice inzulina, koliko mi inače treba za relativno low carb obrok, punih 8 jedinica, i pojela sendvič. Prošlo je pola sata a ja osjećam maglu, osjećam ljepilo u glavi… Senzor očitava GUK 8, sa strelicom naglo gore, zatim 8.5 još uvijek naglo gore… ne želim nadodati inzulina jer sam već dala popriličnu količinu. Nervozna sam, malo i ljuta. Zatim se sjetim da imam trik u rukavu kojim mogu postići da ovaj inzulin koji sam dala jače djeluje i glukoza brže uđe u aktivni mišić… Brže bolje sam se digla i na privatnom mjestu odradila 5 serija po 20 čučnjeva. GUK je odmah stao na 9, i vrlo brzo krenio dolje… bez aktivacije mišića koji su brzo posupali višak glukoze u krvi, hiperglikemija bi trajala barem 2 sata. Ne radim ovo često, jer je neprecizna metoda i smatram da mi te dvije fete kruha ništa pametno nisu dodale životu osim stresa i potrebe za paničnim čučnjevima (i ako ćemo biti iskreni vrlo kratkotrajnog zadovoljstva dok sam isti sendvič jela). No, dobro je znati, u nuždi, koliko je aktivnost moćna.
Ali još je moćnija na duge staze, kad je izvor veselja i iščekivanja, i kad je ne koristim kako bih poboljšala GUK i spriječila hiperglikemiju nego kad je koristim kako bih poboljšala i uljepšala cijeli život. Kad je trening (u mom slučaju odbojka) nešto čemu se veselim onda želim znati da ću biti stabilna i jaka tih par sati. Uvijek treniram bez aktivnog inzulina (osim bazalnog). Dakle, jedem lijepi obrok koji znam dobro pokriti (puno vlakana, bjelančevina i masti) bar 3-4 h prije treninga. Većina inzulina je dotad gotova s djelovanjem pa sam sigurna da ne mogu upasti u jaku hipoglikemiju, a istovremeno me bazalni inzulin drži da ne odem u hiperglikemiju (zbog adrenalina). Bombone naravno nosim sa sobom, ako zatrebaju da se manja hipoglikemija korigira. Jako važno mi je da ni hipo ni hiper ne prekidaju igru, tako da tih par sati fokus bude na lopti a ne na šećeru.
Ugoda, radost i ispunjenje su najbolji motivi za vođenje aktivnog života. To su trenutačne nagrade koje nam tjelesna aktivnost daje, i na kojima možemo graditi održivu motivaciju!
