Za građanstvo

Search

Pitaj dijabetologa

Nakon prvog otvaranja ili ako se nosi kao rezervni, inzulin se može čuvati na temperaturi od 2 °C do 30 °C, ali se tada treba upotrijebiti unutar 28-42-56 dana, ovisno o proizvodu.

Ubrizgavanje hladnog inzulina može biti bolno. Kako bi se to izbjeglo, predlaže se čuvanje inzulina kojeg koristite na sobnoj temperaturi.

Inzulin je kategoriziran kao „proizvod hladnog lanca“ jer gubi snagu kada je izložen toplini ili kada je zamrznut. Stoga inzulin koji još nije otvoren treba čuvati u hladnjaku na temperaturi u rasponu 2 – 8 °C do isteka roka trajanja. Nikada ne koristite inzulin koji je bio zamrznut.

Imajte na umu da temperature hladnjaka variraju, i da se jako razlikuju između odjeljaka u istom hladnjaku. Ako mislite da vam je hladnjak možda previše hladan, provjerite s posebnim termometrom i poduzmite potrebne mjere.

Inzulin je također osjetljiv na visoke temperature, stoga ga nemojte ostavljati vani na velikoj vrućini ili izlagati sunčevoj svjetlosti. To bi se moglo dogoditi ljeti, pogotovo ako ostavite inzulin u automobilu nekoliko sati ili ako držite rezervni uzorak inzulina u pretincu za rukavice automobila. Ako je inzulin predugo izložen vrlo visokim kao i vrlo niskim temperaturama – čak i ako samo 60 minuta – može se vrlo brzo razgraditi, do te mjere da nema stvarnog utjecaja na šećer u krvi.

Zbog toga je iznimno važno voditi računa o tome kako i gdje držite otvoreni inzulin. Za ljetnih mjeseci možete koristiti jednostavnu torbicu (etui) namijenjen za čuvanje inzulina s gelom koji vrši funkciju hlađenja do čak 45 sati.

Hipoglikemija označava razinu glukoze nižu od 3,9mmol/l.

Javlja se češće u tipu 1 šećerne bolesti, dok je u tipu 2 šećerne bolesti rjeđa i može se javiti kod osoba koje se liječe preparatima sulfoniluree, repaglinidom ili inzulinom.

Najčešće je uzrokovana neprimjerenom dozom inzulina u odnosu na unesenu količinu ugljikohidrata ili tjelesnu aktivnost. Bolesti probavnog trakta poput proljeva ili povraćanja mogu sniziti glukozu jer je smanjena apsorpcija hranjivih tvari iz crijeva. Neki lijekovi i alkohol također mogu sniziti glukozu.

Nagli pad glukoze izaziva stanje stresa u organizmu i potiče otpuštanje adrenalina hormona koji je uključen u „fight or flight“ (bori se ili pobjegni odgovor).

Simptomi koji se očituju zbog otpuštanja adrenalina su hladni znoj, drhtanje, bljedilo, ubrzani otkucaji srca, vrtoglavica i glad.

U slučaju prijeteće hipoglikemije (nemir, strah, drhtanje, preznojavanje, ubrzano lupanje srca) uzeti 15 g šećera (3 kockice šećera ili 3 tbl glukoze ili 1 čajna žlica meda (15 ml) ili 1-2 dl soka ili cola napitka).

Nakon 15 minuta izmjeriti šećer u krvi, pp uzeti dodatnih 15 g glukoze ili pojesti dodatni obrok ugljikohidrata (15 g) (jedna voćka, čaša mlijeka, jedinica kruha).

Uvijek kod kuće treba imati 2-3 kompleta Glucagon hypokit „Novo“ u štrcaljci kojeg ukućani trebaju smjesta primijeniti i.m. ili s.c. u slučaju gubitka svijesti uslijed hipoglikemije.

Metformin predstavlja temeljni lijek u liječenju šećerne bolesti tip 2, bilo da vam je propisan kao jedini lijek ili u kombinaciji d drugim antidijabeticima, odnosno s inzulinom. Najčešća nuspojava su mu probavne tegobe koje uglavnom prođu nakon nekoliko tjedana uzimanja lijeka. Ako tegobe potraju, obavezno se javite svom liječniku koje će vam propisati sporootpuštajući oblik metformina koja tada uz svoj naziv ima i slova poput SR ili XR. Svaki oblik metformina je važno započeti uzimati u nižim dozama i nakon jela te postupno povećavati do maksimalno učinkovite doze od 2000 mg dnevno.

Ukoliko ne podnosite ni manje doze, niti sporoopuštajuće oblike lijeka posavjetujte se sa svojim liječnikom o trajnom prekidu uzimanja.

Ketoni su spojevi koji nastaju kada tijelo nema dovoljno hormona inzulina koje je potreban za korištenje glukoze kao glavnog izvora energije, pa umjesto toga koristi masti što rezultira stvaranjem ketonskih tijela. Posljedica toga je zakiseljavanje organizma i nastanak po život opasne ketoacidoze.

Uzroci mogu biti: propuštene doze inzulina ili nedovoljne količine inzulina tijekom akutne bolesti, dok se male količine ketona normalno u mokraći mogu naći i nakon napornog vježbanja, gladovanja ili visokoproteinske prehrane.

Ketone je moguće mjeriti trakicama u uzorku urina ili pomoću nekih glukometara koji uz glukozu, mogu u krvi uz posebne trakice određivati i ketone. Ketoni u krvi točnije odražavaju težinu ketone u odnosu na ketone u urinu koji ukazuju samo na povišenu razinu ketona, ali ne i točnu količinu. Ukoliko se određuju u urinu značajan je nalaz 2 i više + ketona, dok je u krvi značajno kada su ketoni > 0.6 mmol/l.

Ketone je potrebno da određuju bolesnici sa šećernom bolesti tipa 1 u slučaju visokih vrijednosti glikemije ili u akutnoj bolesti. Ako je razina ketona u krvi od 0.6 do 1.5 mmol/l potrebno je primijeniti brzodjelujući inzulin i piti puno vode kako bi se ketoni izlučili iz organizma, te ponoviti mjerenje nakon dva do četiri sata. Ukoliko nalaz pokazuje 1.5 do 3 mmol/l postoji rizik od stvaranja dijabetičke ketoacidoze i u tom se slučaju trebate obratiti svom liječniku. U slučaju da je razina viša od 3mmol/l odmah se obratite liječniku.

U akutnoj bolesti je za svakog bolesnika sa šećernom bolesti tip 1 važno pridržavanje takozvanih
pravila za dane bolesti (engl. “Sick day rules”) :

S (sugar) :

provjeravati glikemiju svakih 2 do 3 sata ili češće i korigirati hiperglikemiju


I (insulin) :

uvijek nastaviti primjenjivati bazalni (dugodjelujući) inzulin unatoč bolesti kako bi se
izbjegla dijabetička ketoacidoza, vjerojatno će biti potrebne veće doze inzulina nego uobičajeno


C (carbs) :

osigurati unos ugljikohidrata i piti dosta tekućine (od 30 do 100 ml/sat). Ako je glikemija
visoka piti tekućinu bez ugljikohidrata, a ako je glikemija niska piti tekućinu s ugljikohidratima


K (ketones) :

provjeravati ketone u krvi ili urinu svaka 4 sata. Uzeti brzodjelujući inzulin ukoliko su
ketoni prisutni. Piti puno vode kako bi se ketoni izlučili iz organizma.
Ukoliko su ketoni > 1.5 javiti se liječniku

OGTT je skraćenica za test oralnog opterećenja glukozom (engl. Oral glucose tolerance test). Provodi se od 24-28 tjedna trudnoće kako bi se otkrio gestacijski dijabetes (GDM). GDM je dijabetes koji se prvi put dijagnosticira u trudnoći, a najčešće nastaje u drugom tromjesečju trudnoće prije svega zbog pojave inzulinske rezistencije (IR). Razvoj IR u normalnoj trudnoći služi kao fiziološka prilagodba majke kako bi se osigurala odgovarajuća opskrba hranjivim tvarima za brzo rastući fetus iza 20. tjedna trudnoće. To se uglavnom postiže povećanim lučenjem inzulina ali kontrainzularnih hormona iz posteljice koji tako skreću veću količinu šećera (hrane) za fetus. Kako trudnoća napreduje do trećeg tromjesečja, osjetljivost na inzulin može postupno pasti na 50% normalne očekivane vrijednosti. Ako gušterača majke ne uspije kompenzirati ovu veću potrebu za inzulinom, razviti će se gestacijski dijabetes. Upravo početak ubrzanog rasta fetusa i rastuća inzulinska rezistencija koji nastupaju nakon 20. tjedna su razlog da se OGTT radi od 24-28. tjedna trudnoće. Osjetljivost na inzulin kod žena s GDM može se poboljšati promjenom prehrane, načina života, količine i vrste tjelesne aktivnosti. S druge strane, trudnice sa šećernom bolešću tip 1 moraju se prilagoditi IR povećanjem doze inzulina za čak i do 100% više nego na početku trudnoće. Nakon poroda i nestankom kontraregulatornih hormona naglo se smanjuje potreba za inzulinom, pa u tom periodu treba biti pažljiv zbog rizika hipoglikemija.

Ugljikohidrati (UH) su organske molekule građene od ugljika, kisika i vodika, a pored brojnih fizioloških uloga služe i kao dominantni izvor energije u našem organizmu. Dijele se na dvije velike skupine: jednostavni i složeni UH.

Jednostavni ugljikohidrati uključuju monosaharide (jedna molekula UH) kao što su glukoza (krvni ili grožđani šećer) i fruktoza (voćni šećer). Kad se dva monosaharida spoje, oni formiraju disaharide (dvije molekule UH) u koje se ubrajaju saharoza (konzumni šećer; -sastoji se od glukoze i fruktoze), laktoza (mliječni šećer; -sastoji se od glukoze i galaktoze) i maltoza (sastoji se od dvije molekule glukoze). Glukoza je glavni predstavnik jednostavnih UH i izvor je energije za sve organe i mišiće te je jedini izvor energije za mozak.
Složeni ugljikohidrati ili polisaharidi su lanci sastavljeni od jednostavnih UH. Najpoznatiji polisaharidi su škrob i glikogen. Škrob služi biljkama kao skladište energije, a u ljudskoj prehrani je najčešći složeni UH koji se u našem organizmu razgrađuje do glukoze. Njegova razgradnja počinje već u usnoj šupljini, tako da se škrob vrlo brzo razgradi do glukoze koja prijelazi u krv i podiže šećer. Složeni UH iz cjelovitih žitarica i mahunarki se nešto sporije razgrađuju, apsorbiraju i posljedično ne dovode do naglog porasta glukoze u krvi. Namirnice bogate škrobom su žitarice i njihovi proizvodi (kruh, tjestenina, pahuljice i sl.), krumpir i mahunarke (grašak, leća, slanutak i sl.).
Većina unesenih UH se u jetri pretvaraju u glukozu. Višak unesene glukoze u stanicama se pohranjuje kao rezerva u obliku glikogena. Kada stanice (prvenstveno mišićne i jetrene) popune svoje zalihe glikogenom, preostali suvišak glukoze pretvara se u masti i pohranjuje kao rezerva u masnim stanicama.

Koja hrana sadrži ugljikohidrate?

 Žitarice i njihovi proizvodi – kruh, peciva,
               tjestenina, žitne pahuljice, krekeri

Škrobno povrće (krumpir, mahunarke)

Voće, džemovi i sokovi

Mlijeko i mliječni proizvodi

Slatkiši i grickalice (bomboni, kolači, 

                       keksi, slatki napitci, čips)

Navedene UH možemo skupno nazvati probavljivim UH. Neprobavljivi UH ili prehrambena vlakna se ne razgrađuju pod djelovanjem probavnih enzima, nego neprobavljena dolaze u debelo crijevo gdje služe kao hrana dobrim bakterijama (prebiotička uloga), te poboljšavaju probavu. Nalazimo ih u stijenci voća, povrća i žitarica, i uglavnom su mješavina topivih i netopivih vlakana. Topiva vlakna (npr. pektin), u procesu probave bubre stvarajući viskoznu, gelu sličnu masu koja štiti cjelokupni probavni sustav od apsorpcije različitih štetnih tvari, ali i usporavaju apsorpciju glukoze. Netopiva vlakna (celuloza, lignin) prolaze kroz probavni sustav gotovo nepromijenjena, ali imaju sposobnost apsorpcije vode čime pripomažu redovitom pražnjenju crijeva i sprječavaju duže zadržavanje nekih toksičnih supstancija u organizmu. Hrana bogata prehrambenim vlaknima pojačava osjećaj sitosti, smanjuje unos energije, pa time dovodi do gubitka tjelesne mase. Preporučeni unos prehrambenih vlakana iznosi 14 g na 1000 kcal. Uzimanje većih količina vlakana (> 50 g na dan) može uzrokovati nuspojave poput nadutosti i proljeva.
Vlakna u kontekstu šećerne bolesti ne ubrajamo u ukupne ugljikohidrate!

Ugljikohidrati (UH) predstavljaju glavni izvor energije. Ujedno su, izvor prehrambenih vlakana, daju okus hrani, ali i od svih makronutrijenata najviše podižu šećer u krvi zbog čega osobe sa ŠB trebaju biti pažljive prilikom njihovog unosa. Trebalo bi birati kvalitetnije izvore UH, što znači da namirnice uz UH sadrže i druge hranjive tvari. To će omogućiti da tijelo ima dovoljno šećera za energiju, a istovremeno će dobiti i druge hranjive tvari koje su potrebne za dobro zdravlje. Izvori kvalitetnijih UH su povrće, mahunarke, fermentirani mliječni proizvodi. Voće i cjelovite žitarice također su kvalitetan izvor UH ali s njihovim unosom treba biti pažljiv budući da značajno podižu razinu šećera u krvi. Manje poželjan izvor UH, čiji unos je bolje izbjegavati su ultra procesirani (visoko prerađeni) proizvodi, posebno s dodanim mastima, šećerima ili soli kao što su kolači, keksi, čips, slane grickalice, žitne pahuljice, bomboni, lizalice, slatkiši, te slatka i gazirana pića. Ultra procesirana hrana sadrži različite prirodne ili sintetske dodatke (konzervanse, emulgatore, zgušnjivače, umjetne arome, boje, stabilizatore i sl.) koji uglavnom imaju za cilj poboljšanje organoleptičkih svojstava proizvoda (bolji okus, tekstura, izgled, miris) i produženje roka trajanja. Intenzivni industrijski procesi (predprženje, hidrogenacija, ekstrudiranje) koji se koriste za proizvodnju ultra procesirane hrane nerijetko dovode do smanjenja sadržaja mnogih hranjivih tvari poput vlakana, vitamina, minerala i fitokemikalija, ali dovode i do nastanka novih spojeva koji potencijalno imaju svojstva remećenja metabolizma. Također, stupnjevito procesiranje namirnica dovodi do povećanja energetske gustoće proizvoda – u istom volumenu imamo veću kalorijsku vrijednost. Međutim, trebamo biti oprezni s izrazom procesirane hrane, koja sama po sebi ne znači nužno nešto loše, jer je npr. i kuhanje jedan oblik procesiranja namirnica. Procesiranje hrane je nezamjenjiv proces koji nam omogućuje raznolikost prehrane koju danas uživamo i skraćuje vrijeme za pripremu hrane. Stoga je potrebno naglasiti činjenicu da je gotovo sva hrana koja dolazi iz prirode djelomično ili potpuno procesirana, te se razlikuje prema nutritivnom sastavu i stupnju prerade; od minimalno prerađene (smrznuta riba) do visoko prerađene hrane. Neka hrana zahtijeva preradu kako bi bila jestiva i probavljivija (žitarice), mikrobiološki sigurnija (pasterizirano mlijeko) ili dostupna tijekom cijele godine (smrznuto voće i povrće). Procesirano, npr. smrznuto povrće, može biti bogatije nutrijentima od svježega, jer je ubrano u optimalnom trenutku i odmah smrznuto, čime se smanjuje gubitak nutrijenata nakon branja. Stoga, neka neprocesirana hrana bude temelj prehrane. Ali ne treba se bojati niti procesirane hrane koja, ako se razumno koristi, predstavlja pametan i neodvojiv sastojak zdrave prehrane.

Žitarice su jednogodišnje trave koje se dijele na prave žitarice (pšenica, raž, ječam, kukuruz, riža, proso, zob, krupnik (pir), kamut, sirak, tef) i pseudožitarice (amarant, heljda, kvinoja). Kuskus, bulgur i griz su zapravo pšenica kao što je palenta ili pura kukuruz.

Žitarice bez GLUTENA:
kukuruz, riža, proso, heljda
amarant, kvinoja, sirak, tef

Sve žitarice prvenstveno su izvor složenih ugljikohidrata koji se sporije probavljaju, pa dugo iz njih crpimo energiju. Dijelimo ih u dvije podgrupe: cjelovite (integralne) i rafinirane. Cjelovite žitarice predstavljaju neobrađena zrna žitarica sa svim svojim dijelovima, što uključuje ovojnicu (vanjska ljuska), endosperm (središnji sloj) i klicu (unutarnji dio). Ovojnica sadrži vitamine B-kompleksa, minerale (željezo, fosfor, bakar, magnezij, cink, selen) i prehrambena vlakna. Endosperm sadrži ugljikohidrate i bjelančevine, a klica sadrži nezasićene masti i vitamina E. Da bi se dobilo brašno dužeg roka trajanja, procesom mljevenja odstranjuje se klica (zbog sadržaja masnoća i bržeg kvarenja) i ovojnica (jer pridonosi upijanju vlage). Tako se dobivaju rafinirane žitarice koje su dugotrajnije, ali uvelike osiromašene hranjivim sastojcima (vitaminima, mineralima i vlaknima). Primjeri su: bijelo brašno bilo koje žitarice i njegovi proizvodi (poput bijelog kruha). Mekinje ili posije predstavljaju  odljuštene ovojnice zrna žitarica.  

          Akrilamid

Neki proizvodi od žitarica, pri visokim temperaturama (iznad 120°) od prisutnih reducirajućih šećera i aminokiselina (najčešće asparagina) stvaraju akrilamid – spoj s neurotoksičnim i potencijalno kancerogenim djelovanjem.

Najvažniji izvor akrilamida su proizvodi od prženih krumpira (pomfrit, čips…). Potapanje krumpira u vodi uz dodatak začina poput ružmarina, kroz 1 – 2 sata prije prženja, smanjuje njegovo stvaranje. Prisutne količine akrilamida u pekarskim proizvodima nisu zabrinjavajuće, međutim svakako se preporuča izbjegavati konzumaciju zagorenog tosta ili kruha.

Pritom je glavna smjernica da je potrebno paziti da hrana tijekom termičke obrade ne zagori i ne postane prepečena, već je treba peći dok ne postane zlatno-žuta. Ekspandirane žitarice su također potencijalni izvor akrilamida, te ih je potrebno izbjegavati. Tjestenina i njezini proizvodi ne sadrže akrilamid jer se proizvode sušenjem na temperaturama nižim od potrebnih za njegov nastanak. Akrilamid ne nastaje na prosječnim temperaturama kuhanja.

Razlikujemo dvije skupine škrobnog povrća: gomoljasto (krumpir, batat, čičoka) i mahunasto
koje još nazivamo mahunarkama ili leguminozama (bob, grah, grašak, mahune, leća, slanutak, soja i bamija).

 Krumpir 

po svom sastavu ima 2,5 puta manje ugljikohidrata (UH) nego kruh, pa tako 100 grama krumpira može zamijeniti oko 40 g kruha. Ovisno o vremenu dozrijevanja razlikujemo mladi i stari krumpir. Mladi krumpir sadrži više vitamina C i vode, a stari više škroba. Najviše bjelančevina i vitamina se nalazi odmah ispod kore. Zato ga trebamo tanko guliti ili, još bolje, kuhati ili peći u kori pa tek onda oguliti. Ako skuhani krumpir jedemo tek kada se ohladi, ima niži glikemijski indeks i više tzv. rezistentnog škroba. Dobro bi bilo izbjegavati pomfrit i čips, koji sadrže veće količine masti i “praznih ” kalorija. Za krumpir možemo reći da je kvalitetna namirnica koja sama po sebi nije jako kalorična, ali može postati ovisno o veličini porcije i načinu na koji se priprema. Također valja pripaziti da se ne jede proklijao krumpir ili onaj zelene boje jer takav sadržava otrovni alkaloidni spoj solanin. 

Batat

 ili slatki krumpir nutritivno se vrlo malo razlikuje od običnog krumpira. I dok je slatki krumpir premoćan prema količini vitamina (posebno vitamina A), običan krumpir pobjeđuje u usporedbi sadržaja minerala, posebno željeza. Udio proteina i masti ne čini razliku među ovim krumpirima, ali bijeli krumpir sadrži nešto više UH i kalorija.

100 g

kalorije

UH

krumpir

130 kcal

29 g

batat

110 kcal

24 g

Čičoka

 ili jeruzalemska artičoka pripada rodu suncokreta. Sadrži obilje vitamina i minerala te
esencijalnih masnih kiselina. Čičoka osigurava oko 73 kcal na 100 g namirnice, što je vrlo
slično energetskoj vrijednosti iste količine krumpira, ali uz niži glikemijski indeks. Međutim,
najvrjednija odlika čičoke zasigurno je udio neprobavljivog oligosaharida inulina (>15%). Čičoka je povrće koje se može jesti sirovo kao dodatak salatama ili termički obrađeno kao dodatak varivima i juhama ili kuhano kao krumpir. 

Mahunarke 

su dragocjeni izvor proteina biljnog podrijetla (visok sadržaj lizina, a nizak metionina) i kompleksnih UH. Sadrže dijetalna vlakna, malo masti, ne sadrže zasićene masti i trans masne kiseline. Kada su u pitanju vitamini i minerali, svakako treba istaknuti sadržaj željeza, kalcija, magnezija, kalija i cinka. Zatim su tu vitamini B-kompleksa, osobito folna kiselina te fitonutrijenti poput izoflavona, saponina i fitosterola. Zbog lektina i inhibitora tripsina, sirove mahunarke je prije konzumacije potrebno namakati, a potom dovoljno dugo kuhati. Od mahunarki možete pripremiti razne namaze, salate, juhe i variva, a može se koristi i za spravljanje tjestenine koja sadrži manje UH u odnosu na
tjesteninu od žitarica 

 

 

Preuzeto https://www.nutrition-enthusiast.com/rezistentniskrob/


Rezistentni škrob (RS) vrsta je škroba koji je zbog visokog sastava amiloze otporan na razgradnju u tankom crijevu te zbog toga neprobavljen dospijeva do debelog crijeva gdje se fermentacijom bakterijama razgrađuje do kratkolančanih masnih kiselina koje potiču apsorpciju kalcija i magnezija metabolizam žučnih soli, smanjuju pH crijeva i pozitivno utječu na rast dobrih bakterija. Zbog navedenih svojstava rezistentni škrob klasificira se kao prebiotik. Prebiotici su neprobavljivi sastojci hrane koji stimuliraju rast i/ili aktivnost bakterija u debelom crijevu poboljšavajući time zdravlje domaćina. Osim toga, potiče i obnavljanje sluznice crijeva, te tako pomaže u liječenju upalnih procesa. Rezistentni škrob ima dvaput manje kalorija od običnog škroba (2 kcal/g naspram 4 kcal/g).


U hrani se pojavljuje kao:


 vezan na fibrozni stanični zid i time biti sasvim nedostupan enzimima (neobrađena zrna
žitarica, sjemenke) – RS1


 prirodno prisutan u nekim namirnicama (krumpir, zelena banana, mahunarke) – RS2


 retrogradno stvoren nekim fizikalnim procesima (npr.hlađenjem) – RS3


 izoliran iz drugih izvora i kao takav dodan u hranu – RS4


 umjetno proizveden (amiloza-lipidni kompleksi) – RS5

Najviše benefita dobivamo od RS1 – RS3.

Najviše RS nalazi se u cjelovitom zrnu i sjemenkama, npr. neobrađena ili djelomično samljevena
pšenica sadrži ga u većim količinama (RS1), no žitarice u tom obliku ne konzumiramo, već ih
maksimalno usitnjavamo i obrađujemo prije upotrebe čime se njegov sadržaj drastično smanjuje. Prirodno je prisutan npr. u nezrelim bananama ili nekuhanim zobenim pahuljicama. To je jedan primjer kako ga možemo unositi. Drugi primjer je kuhanje i hlađenje nekih škrobom bogatih namirnica, kao što su krumpir, batat, riža, ječam, cjelovita zob, leća, grašak i tjestenina. Hlađenjem tih kuhanih namirnica na temperaturu od 4°C škrob djelomično prelazi u svoj rezistentni oblik i time postaje neprobavljiv. Zanimljiva je činjenica da se nakon takvog hlađenja hrana može kratko podgrijati i zadržati dobar dio RS što ide u prilog onima koji hranu vole konzumirati toplu.

 Za kraj bitno je napomenuti da unos više od 40 g rezistentnog škroba dnevno nije potreban. Dovoljan je unos između 6 i 40 g.

Voće je skupina namirnica bogata vitaminima, mineralima, vlaknima i antioksidansima, ali i šećerima pa može znatno podići glukozu u krvi. Voće ljudskom organizmu može poslužiti kao izvor brze energije. Vlakna iz voća doprinose oko 10 % unosa ukupnih vlakana u prehrani, i to uglavnom vodotopivih vlakana. Ono što može predstavljati problem upravo su ugljikohidrati (UH) jer 1 jedinica voća sadrži UH kao jedna kriška kruha pa na to treba paziti kod planiranja jelovnika ili brojanja UH. Dnevno se preporučuje maksimalno dvije do tri jedinice voća. Ne sadrži svo voće jednaku količinu ugljikohidrata. U bobičastom se voću u odnosu na ukupnu masu nalazi relativno malo ugljikohidrata pa ga se tako, u odnosu na drugo voće, može pojesti više. Nadalje, što je voće zrelije sadrži više šećera. U tablici je navedeno koliko grama pojedinog voća sadrži 15 g UH (što nazivamo 1 jedinicom voća). 

Vrsta voćke

Masa

Bobičasto voće (kupine,maline…)

220 g

Mandarina (2-3 kom)

180 g

Jabuka, manja

120 g

Grožđe

100 g

Banana

60 g

Prednost treba dati svježem, sezonskom voću, ali dobra zamjena može biti svježe smrznuto ili konzervirano voće (izbjegavati konzervirano s dodanim šećerom). Sušeno voće možete uzimati samo u malim količinama; dobra su opcija kod hipoglikemije. Svježe, smrznuto ili sušeno voće dobar je izvor vlakana, dok ih u voćnim sokovima (cijeđenim) ima vrlo malo. Stoga uvijek birajte cjelovito voće umjesto sokova. Okvirno 1 jedinicu voća predstavlja:

  • 1 manja svježa voćka
  • 1/2 šalice konzerviranog ili smrznutog voća
  • 1/2 šalice nezašećerenog voćnog soka
  • 1 žlica sušenog voća
  •  

Uzeti manji komad svježeg voća ili voćne salate za desert dobar je način da zadovoljite potrebu za slatkim i pritom unesete nutritivno kvalitetnu namirnicu.

 

Supervoće

Supervoće je pojam koji je 2005. godine uveden u prehrambenu industriju, a odnosi se na voće iznimne nutritivne vrijednosti i antioksidacijske aktivnosti. Pritom valja naglasiti da je uvođenje pojma supervoća prvenstveno imalo za cilj bolji marketinški plasman voćnih proizvoda na tržištu. Borovnica je bila prva voćna vrsta okićena nazivom supervoća zbog bogatstva polifenola i dvostruko većim antioksidacijskim potencijalom od jabuke. Potom su pozornost proizvođača privukle brusnica, acai, goji, crveno grožđe, mango, ali i druge vrste voća. No, ne treba samo egzotično voće nositi naziv supervoća; voćke koje se često uzgajaju kod nas, poput grožđa, višnje, šljive, smokve, nara i sl. pripadaju voću iznimnog sastava koje je uz to lako dostupno i nije ništa manje ,,super”.

Međutim zdravlje neće osigurati samo jedna vrsta voća ili jedna vrsta namirnice, koliko god da ona bila „super“. Ustvari, treba jesti umjereno i raznoliko.

Američke udruge American Diabetes Association (ADA) i American Association of Clinical Chemistry (AACC) donijele su nove stručne smjernice za laboratorijske pretrage u dijagnostici i praćenju šećerne bolesti. Prethodno izdanje smjernica na ovu temu objavljeno je 2011. godine pa je tako velika novost što su ovaj put u smjernice uključeni i uređaji za kontinuirano mjerenje glukoze u krvi (CGM/senzori) koji su u međuvremenu ušli u svakodnevni rad kliničara.
Nove smjernice također naglašavaju važnost potvrdnog testa u dijagnostici dijabetesa neovisno o tome kojom je pretragom postavljena sumnja (HbA1c, glukoza natašte, OGTT) zbog velike intraindividualne varijabilnosti. Preporuča se uzorkovati krv za analizu razine glukoze u epruvete s brzim inhibitorom glikolize poput citrata. Ako to nije moguće, epruvetu s uzorkom poželjno je pohraniti u led i centrifugirati u roku od 15-10 minuta od uzorkovanja kako bi se otklonili eritrociti i dobio realan rezultat. Glukozu natašte trebalo bi određivati u venskoj plazmi. Dijagnostička vrijednost, tzv. cut-off, koja upućuje na dijabetes je koncentracija glukoze natašte > 7.0 mmol/L.
Učestale kontrole razine glukoze potrebne su kod svih pacijenata sa šećernom bolesti koji primaju inzulin prema intenziviranoj shemi, bilo supkutanim injekcijama ili preko inzulinske pumpe, a koji ne koriste senzor. S druge strane, rutinsko praćenje glukoze u krvi ne preporuča se pacijentima koji šećernu bolest tipa 2 liječe dijetom ili peroralnom terapijom. Bolesnicima koji su skloni ketozi, koji su doživjeli ketoacidozu, i onima koji uzimaju SGLT-2 inhibitore uputno je preporučiti mjerenje ketona u krvi ili urinu u slučaju neobjašnjive hiperglikemije ili razvoja simptoma ketoze (bol u abdomenu, mučnina) kako bi pravovremeno mogli reagirati prije razvoja ketoacidoze. Što se tiče analize autoantitijela, njihovo mjerenje preporuča se u svrhu diferencijalne dijagnostike šećerne bolesti pod uvjetom da postoji kliničko preklapanje između tipa 1 i tipa 2. Rutinsko korištenje u dijagnostici dijabetesa pak nije potrebno, kao niti kontrole razine autoantitijela u sklopu praćenja šećerne bolesti tipa 1. Kako bismo razlikovali dijabetes tip 1 i tip 2 može se koristiti i mjerenje razine C-peptida, iako to obično klinički nije nužno. U dijagnostici šećerne bolesti mjerenje razine inzulina ili proinzulina se ne preporuča jer su dostupne analitičke metode često neprecizne, vrijednosti nisu standardizirane, a nalaz nije od kliničke važnosti u procjeni inzulinske rezistencije. Nadalje, ne preporuča se niti rutinsko mjerenje protutijela na inzulin. Ako postoji sumnja na neki od rjeđih sindroma šećerne
bolesti, poput neonatalnog dijabetesa i MODY-ja, može se učiniti genetsko testiranje. HLA tipizacija ili određivanje SNP-a („single nucleotide“ polimorfizama) se rutinski ne trebaju koristiti u dijagnostici i praćenju šećerne bolesti tipa 1 i 2.
Naposljetku, u praćenju šećerne bolesti jednom godišnje potrebno je napraviti probirni test za
albuminuriju, koristeći se omjerom albumina i kreatinina u jednokratnom uzorku jutarnjeg urina. Za pacijente s dijabetesom tipa 2 ovu pretragu već prilikom postavljanja dijagnoze, dok se kod mlađih bolesnika s dijabetesom tipa 1 prvi put izvodi 5 godina nakon postavljanja dijagnoze.

Smjernice pronaći na sljedećim poveznicama:
https://academic.oup.com/clinchem/article/69/8/808/7226244?login=false
https://diabetesjournals.org/care/article/doi/10.2337/dci23-0036/153425/Guidelines-and-Recommendations-for-Laboratory
https://diabetesjournals.org/care/article/doi/10.2337/dci23-0048/153424/Executive-Summary-Guidelines-and-Recommendations

Glikemijski indeks (GI) hrane je mjerna jedinica za brzinu kojom razina šećera u krvi poraste dva sata nakon konzumiranja određene vrste hrane u odnosu na 50 grama čiste glukoze. Glukoza po definiciji ima maksimalni GI 100 pa se sva ostala hrana uspoređuje s njom.
GI se izračunava za svaku namirnicu zasebno u kontroliranim laboratorijskim uvjetima, nakon noćnog posta od 10 do 14 sati. To znači da je primjenjiv isključivo ujutro. Nadalje, u svakodnevnom životu rijetko jedemo pojedine namirnice zasebno, odnosno gotovo nikad ne konzumiramo točno 50 g neke namirnice, i to potpuno izolirano, bez dodataka (a to je način na koji se dobiva GI vrijednost određene namirnice). Dodavanjem drugih namirnica ili njihovom različitom pripremom značajno se mijenja glikemijski odgovor, pa tako dodatkom proteina, masti i vlakana, GI obroka će značajno pasti. Na primjer, kuhani krumpir ima značajno viši glikemijski indeks od pomfrita koji sadrži ulje koje mu smanjuje GI. Naravno, to ne znači da je pomfrit zdraviji od kuhanog krumpira. Nadalje, GI uopće ne uzima u obzir koliku smo količinu ugljikohidrata pojeli. Stoga se uvodi pojam „glikemijskog opterećenja“ (GO, engl. glycemic load) koje uzima u obzir i koliko grama ugljikohidrata se zapravo nalazi u serviranju namirnice koju jedemo. Tako primjerice mrkva ima visoki GI, ali u stvari malu količinu ugljikohidrata (u 100 g ima 7g UH), pa kada se izračuna (umnožak grama UH s GI, podijeljeno sa 100) dobije se rezultat da je mrkva namirnica niskog glikemijskog opterećenja (GO). Stoga se brojevi GI i GO za mrkvu ne podudaraju i teško je zaključiti o kvaliteti namirnice. Iako je GO nešto smislenija metoda mjerenja od GI jer uzima u obzir pojedenu količinu, i dalje ima sva ostala spomenuta ograničenja GI metode – ne uzima u obzir hranjivost, vrstu i zrelost namirnice, način
pripreme, s čime se namirnica kombinira te individualnu reakciju pojedinca. Dakle, ni od ovih brojeva nećemo imati pretjerane koristi. Rezultati randomiziranih, kontroliranih istraživanja zaključuju da ne postoje niti jasni dokazi o pozitivnom učinku prehrane s niskim GI/GO na krvni tlak, masnoće u krvi, tjelesnu masu i kompoziciju, regulaciju šećerne bolesti ili inzulinsku rezistenciju. Izgleda da je većina pozitivnih učinaka GI/GO posljedica sadržaja prehrambenih vlakana. Stoga, možemo zaključiti da namirnice s visokim glikemijskim indeksom nisu nužno nekvalitetne, niti su namirnice s niskim nužno kvalitetne. Vođenje prvenstveno glikemijskim indeksom samo nepotrebno komplicira stvar raznim brojevima i tablicama, a u stvari uopće nije adekvatna mjera kvalitete namirnica. Stoga, zaboravite glikemijski indeks, uključite zdravi razum i što više raznolikih cjelovitih namirnica i sami pripremajte svježe obroke u kojima ćete uživati i biti siti, a vaša glikemija dobro regulirana.

Broj obroka i vremenski razmak između obroka određuje se individualno za svakog pacijenta. S ciljem održavanja normalne razine šećera u krvi, preporučen je približno isti udio ugljikohidrata unutar različitih obroka. Ciljajte na broj obroka kojeg ćete se svakodnevno moći lakše pridržavati. Tri obroka dnevno s međusobnim razmakom od 4 do 6 sati uglavnom su najbolje rješenje – kako zbog praktičnosti, tako i zbog redukcijske dijete na kojoj je većina oboljelih. U slučaju dobre educiranosti, broj obroka kao i količina hrane kod bazal-bolus inzulinske terapije, mogu biti nešto fleksibilniji.

Organizirajte obroke. Kada ste god u mogućnosti, planirajte jelovnik za sljedeći tjedan, kupite potrebne namirnice, pripremite neka jela. Na taj ćete način rjeđe posegnuti za nečim .

U slučaju povećane gladi između glavnih obroka, možete posegnuti za namirnicama bez
ugljikohidrata ili s malim udjelom ugljikohidrata. Prihvatljivi međuobrok sadrži do 15 g ugljikohidrata i 100 – 150 kcal. Ako je uloga međuobroka postizanje boljeg osjećaja sitosti, naglasak treba biti na proteinima, mastima i neškrobnom povrću. Noćni se obrok nepotrebno uvriježio u preporukama za osobe sa šećernom bolešću. Važno je dobro uštimati prvenstveno doze bazalnog inzulina, a ne hraniti višak inzulina koji smo unijeli i nepotrebno se debljati. Ako ste na optimalnoj dozi inzulina, noćni obrok neće biti potreban, kao što nije potreban
ni osobama na tabletama. Nastojte se pridržavati jednom definiranog rasporeda obroka. Pridržavanjem ćete imati ne samo bolje reguliranu razinu šećera u krvi, već i veći osjećaj sitosti. Ukoliko je vaš cilj intenzivnije smanjenje tjelesne mase, konzultirajte se s liječnikom i nutricionistom, jer smanjenje energetskog unosa mora pratiti i smanjenje lijekova i/ili inzulina.
Provjerite razinu šećera u krvi 2 – 4 sata nakon obroka kako biste naučili kakav je glikemijski odgovor vašeg organizma nakon konzumacije pojedinog obroka. Ako uočite skokove šećera nakon obroka, najbolje rješenje je da ubuduće smanjite količinu ugljikohidrata u vašem obroku ili ih zamijenite kvalitetnijim izvorom ugljikohidrata poput povrća.

 

PRIJEDLOZI MEĐUOBROKA (poredani po sastavu UH)

 

Međuobrok

Jedinica po skupinama namirnica

Energija (kcal)

 

kiseli krastavac 220 g,
krastavac 180 g, rajčica 180 g, rotkvica 150 g, mrkva 70 g

1 jedinica povrća (~5 g UH)

25

20 g orašastih plodova

(manja šaka)

2 jedinice masti

(2 – 4 g UH)

90

islandski jogurt 150 g

2 jedinica proteina

(6 g UH)

90

 

jogurt (+ npr. chia sjemenke) 150g

1 jedinica mlijeka
(12 g UH)

80

bobičasto voće 200 g

 

1 jedinica ugljikohidrata

(15 g UH)

60

 

2 graham krekera + žlica kikiriki maslaca

 

1 jedinica ugljikohidrata
(15 g UH)

1 jedinica masti

150

doc.dr.sc. Anela Novak