Fobije su poremećaji u domeni anksioznih poremećaja čija je karakteristika intenzivan i uznemirujući strah od predmeta, životinja, situacija ili iskustva. Svakodnevan život sa fobjom može biti prilično iscrpljujuć, a najčešći načini kako se ljudi nose sa fobijama je pribjegavanje ponašanjima izbjegavanja premeta fobije.
Strahovi koje ljudi imaju nisu nužno na razini fobije i ne spadaju u poremećaje, no itekako mogu otežavati život i umanjivati njegovu kvalitetu, posebice ukoliko je u svakodnevnom životu predmet straha stalno prisutan i potrebno mu se svakodnevno opetovano izlagati.
U takve strahove pripada i strah od igle (koji može biti na razini fobije) kod osoba oboljelih od šećerne bolesti. Intenzivan strah od igle je vrlo čest u populaciji, a prisutan je kod otprilike 10% ljudi. S druge strane, blage razine straha su priutne kod mnogo većeg broja ljudi.
Strah od igala popraćen je nizom tjelesnih senzacija za vrijeme iščekivanja uboda – čak i pri samoj pomisli na iglu ili prilikom čitanja ovog članka. Senzacije koje se javljaju su ubrzan puls, povišen krvni tlak, drhtanje ruku i tijela i kratkoća daha. Svi ti neugodni doživljaji potiču izbjegavanje igle što u svakodnevnom životu sa šećernom bolesšću može ozbiljno narušavati gliekmijsku regulaciju jer osobe nastoje pod svaku cijenu izbjeći injekciju i izbjegavaju dodatne boluse inzulina, a u nekim slučajevima i cijele doze. U nekim se, pak, slučajevima javlja odgađanje prijelaza na inzulinsku terapiju kod osoba sa tipom 2 šećerne bolesti. Takav mehanizam kratkoročno pomaže u izbjegavanju straha, no dugoročno ozbiljno narušava tjelesno zdravlje i potiče raniji razvoj dugoročnih komplikacija šećerne bolesti.
Strah od igle u najvećem broju slučajeva nastaje učenjem, koje može biti na vlastitom iskustvu ili na iskustvu druge osobe, a verlo često je u kombinaciji s nasljednom predispozicijom. Učenje na vlastitom isustvu odnosi se na prethodno bolno ili neugodno iskustvo s injekcijama, poput dobivanje injekcije u djetinjstvu prilikom koje je doživljena jaka neugoda i/ili bol. Osobe koje su doživjele takvo iskustvo će vjerojatnije razviti i strah od igle u kasnijoj dobi. S druge strane, strah od igle može nastati i kao posljedica promatranja iskustva koje smo gledali (npr. iskustvo brata ili sestre koji su imali neugodno/bolno iskustvo s iglama ili injekcijama). Iako mi sami nismo iskusili neugodu od aplikacije injekcije, upamtili smo nelagodu drugoga te razvili strah da se nama ne dogodi slična stvar. Ljudi su socijalna bića i velik broj učenja učenja nastaje upravo po modelu, bez nužnosti doživljavanja iskustva na vlastitoj koži.
Procjenjuje se da tjeskoba i strah od boli povezane s injekcijom pogađaju otprilike 30% – 50% oboljelih i javljaju se čak prije početka edukacije o šećernoj bolesti. Kod osoba s a tipom 2 šećerne bolesti strah od igle jvrlo često može u osnovi biti strah od samog inzulina koji je baziran na iracionalnim zdravstvenim vjerovanjima. Zdravstvena su vjerovanja ona koja imamo o zdravlju i bolesti i čimbenicima povezanima s njima. Ukoliko su disfunkcionalna, mogu izrazito nepovoljno djelovati na adekvatnu regulaciju bolesti. Kod osoba s tipom 2 šećerne bolesti često je vjerovanje da inzulinska terapija znači pogoršanje bolesti i da je njihobo zdravlje ˝očuvano˝ dokle nisu na inzulinskoj terapiji. Iz tog razloga nastoje što dulje biti bez inzulinske terapije i odgađaju prelazak na nju, iako bi njihova bolest bila adekvatnije regulirana, a ritzik od komplikacija mnogo manji kad bi pristali na adekvatniju terapiju.
Ostale prepreke pri prihvaćanju inzulinske terapije uključuju zabrinutost oko sposobnosti rukovanja injekcijama ili penovima, strah od hipoglikemije i zabrinutost oko promjene dnevne rutine što kod nekih osoba može smanjiti kvalitetu života.
Zdravstveno osoblje može pomoći u ublažavanju prepreka prilikom uvođenja inzulinske terapije kod oboljelih od tipa 2 šećerne bolesti boljim razumijevanjem prepreka kod oboljelih, poboljšanjem edukacije o načinima aplikacije injekcija i njihovim mogućnostima za oboljele te postavljanjem realnih očekivanja od terapije. Postoje brojne strategije za ublažavanje straha od igle i inzulinske terapije te je važno prepoznati tu psihološku barijeru kod oboljelih te im omogućiti stručnu podršku za ublažavanje straha nakon edukacije koja se redovito provodi. Važno je prepoznati postojanje psiholoških barijera u samozbrinjavanju šećerne bolesti te omogućiti oboljelima da kroz načine samopomoći ili podrškom stručne osobe dobiju alate kako se uspješno nositi s tim preprekama kako bi skrb za šećernu bolest bila cjelovita u svim aspektima liječenja – kako tjelesnom, tako i psihološkom.
Ivona Poljak, mag.psych