Trebalo mi je dugo da stavim dijabetes na dobro mjesto u životu. Dosad sam ovo naučila o životu s kroničnom bolesti: postoji paradoks. Što je više pokušavaš gurnuti sa strane i ignorirati, to ona sve više neprirodno raste i proguta svo slobodno vrijeme, mentalnu energiju i fokus. Jednom kad je dijabetes u svojevrsnom centru, zahtijeva najmanje moguće utrošene energije za održavanje. Kolo se okreće uz minimum pokreta, a život napreduje zdravo i neometano.
Mislim da sam sebi znatno otežala odrastanje i život sve dok dijabetes nisam prihvatila kao važan dio sebe. Sakrivala sam se, strahovala, bježala… Budući da i skrbim o djetetu s dijabetesom, sjećanje na taj period mi teško pada. Znam koliko će mu komplicirano biti ako svoju bolest ne prihvati kao normalu.
Odlučno sam odbijala susrete s drugim dijabetičarima. Moji roditelji su potegnuli tu priču par puta ali ja sam bila prkosna i vrlo, vrlo isključiva. Nisam željela ni trena više misliti o šećeru nego što sam već bila primorana. No postavila sam sama sebi stupicu, jer na ovaj način sam se izolirala i tvrdoglavo gradila svoj identitet van bolesti koja ipak uzima dobar dio svakodnevice. A kada je došlo do izazova i problema, u svojoj izolaciji mislila sam da ih nitko drugi nema, da im nema lijeka, da sam posebna i usamljena. Jako bih željela nekog drugog dijabetičara poštedjeti tog nepotrebnog osjećaja.
Nisam željela da me se doživljava kroz prizmu dijabetesa, željela sam biti ista kao svi drugi. Naravno u mladosti nisam shvaćala da nitko nije isti kao svi drugi, i da je to općenito labav i smiješan cilj u životu. Jednako tako, u narcisoidnosti adolescencije nisam mogla pojmiti tuđe probleme i izazove. Neka saznanja dođu s godinama, ali mislim da bih brže i lakše posložila svoje mjesto u svijetu da sam imala kontakta s drugim ljudima s kojima tako puno dijelim. Ako ništa, zatrla bih ideju da sam sama. Ta ideja nipošto nije točna, i ne vodi nikamo dobro.
Važno je imati podršku obitelji, no to često nije dovoljno. Bilo da pojedina obitelj sama po sebi ne funkcionira, bilo da osoba prolazi kroz normalnu fazu razvoja kada se mentalno mora odvojiti od roditelja, bilo da je riječ o odrasloj osobi i nitko od bliže okoline ga ne razumije na taj vrlo konkretan način. S druge strane, zajednica može biti tu u svim navedenim slučajevima. U brojnim situacijama trebao mi je razgovor, otvoren i iskren, ali bez roditelja. Mladi se nerijetko nađu u dilemi: ili će pokorno slušati roditelje, ili će se pobuniti protiv njih nauštrb svog zdravlja i interesa. Dilema je umišljena jer postoji i treća opcija: povesti se za primjerom nekoga tko nije roditelj ali je odgovorna osoba. Nadam se da će moje dijete s dijabetesom, kad/ako dođe u fazu sukoba sa svim mojim vrijednostima (kako to često biva), imati zajednicu kao podršku, mjesto gdje će moći naći primjer i model odvojen od roditeljskog uplitanja, a koji će mu činiti dobro i pokazati mu dobar put u životu. Osim toga, mojim roditeljima bi pomoglo da vide i čuju tuđe izazove života s dijabetesom, da probleme izvade iz svoje glave (gdje su uvijek nesrazmjerno golemi) i stave u stvarnost, da prihvate, preslože prioritete i krenu dalje.
Standard zajednice je zdravlje, što podrazumijeva dobru regulaciju bolesti, ali i mentalnu podršku, par dodatnih ruku u odgoju, ispušni ventil, mjesto za edukaciju i zabavu. Možemo jedni drugima biti svjetlo na putu, ne moramo svi činiti iste greške iznova, možemo kultivirati zajedničko znanje. Jednom kad smo dio zajednice, problemi postaju prihvatljiviji, možda rješivi, a ponekad i izvor smijeha. Nema skrivanja, nema srama među jednakima. A budući da praksa vodi do savršenstva, vjerujem da se sav taj manjak srama i otvorenost naposljetku prenosi i na život van slatke zajednice.