MUSAKA OD PATLIDŽANA (balancana) za 3porcije
Sastojci:dva srednja patlidžana (oko 800 gr)Nadjev: 3 velike žlice (oko 50 ml) maslinovog ulja, 300 g mljevenog mesa, 1 crvena kapula, 1 režanj češnjaka, sol, papar, slatka crvena paprika, kurkuma, sjeckani peršin, oko 100 g pasirane rajčicepreljev: 2 jaja, 200 ml mlijeka Priprema:Patlidžane narežite na ploške (debljine oko 6-7mm), posolite ih i ostavite da odstoje oko sat vremena. Posušite ih potom kuhinjskim papirom. Složite ih na pleh koji ste obložili masnim papirom i pecite u pećnici zagrijanoj na 180°C oko 15 minuta. Na maslinovom ulju kratko prodinstajte nasjeckani luk i češnjak, te dodajte mljeveno meso. Miješati dok ne izgubi crvenu boju te začiniti (papar, crvena paprika, kurkuma, sol pažljivo jer ste posolili patlidžane). Dodati koncentrat rajčice, te ostavite da se lagano kuha 10-ak minuta dok se tekućina ne reducira. Na kraju dodajte sjeckani peršin. U vatrostalnu posudu složite red patlidžana, po njima rasporedite meso, te završite slojem patlidžana. Sve zalijte preljevom od jaja i mlijeka. Musaku pecite u pećnici zagrijanoj na 200°C oko 30 minuta.(Zadnjih 10-ak minuta možete još posuti s naribanim mozzarela sirom).Musaku od patlidžana poslužite uz svježu salatu po želji. Nutritivni sastav:Na količinu recepta: 1797 gEnergija: 1516 kcalProteini: 102 gMasti: 83 gUgljikohidrati: 96 gNa 100 g:Energija: 84 kcalProteini: 6 gMasti: 5 gUgljikohidrati: 5 g
Važnost zajednice
Trebalo mi je dugo da stavim dijabetes na dobro mjesto u životu. Dosad sam ovo naučila o životu s kroničnom bolesti: postoji paradoks. Što je više pokušavaš gurnuti sa strane i ignorirati, to ona sve više neprirodno raste i proguta svo slobodno vrijeme, mentalnu energiju i fokus. Jednom kad je dijabetes u svojevrsnom centru, zahtijeva najmanje moguće utrošene energije za održavanje. Kolo se okreće uz minimum pokreta, a život napreduje zdravo i neometano. Mislim da sam sebi znatno otežala odrastanje i život sve dok dijabetes nisam prihvatila kao važan dio sebe. Sakrivala sam se, strahovala, bježala… Budući da i skrbim o djetetu s dijabetesom, sjećanje na taj period mi teško pada. Znam koliko će mu komplicirano biti ako svoju bolest ne prihvati kao normalu. Odlučno sam odbijala susrete s drugim dijabetičarima. Moji roditelji su potegnuli tu priču par puta ali ja sam bila prkosna i vrlo, vrlo isključiva. Nisam željela ni trena više misliti o šećeru nego što sam već bila primorana. No postavila sam sama sebi stupicu, jer na ovaj način sam se izolirala i tvrdoglavo gradila svoj identitet van bolesti koja ipak uzima dobar dio svakodnevice. A kada je došlo do izazova i problema, u svojoj izolaciji mislila sam da ih nitko drugi nema, da im nema lijeka, da sam posebna i usamljena. Jako bih željela nekog drugog dijabetičara poštedjeti tog nepotrebnog osjećaja. Nisam željela da me se doživljava kroz prizmu dijabetesa, željela sam biti ista kao svi drugi. Naravno u mladosti nisam shvaćala da nitko nije isti kao svi drugi, i da je to općenito labav i smiješan cilj u životu. Jednako tako, u narcisoidnosti adolescencije nisam mogla pojmiti tuđe probleme i izazove. Neka saznanja dođu s godinama, ali mislim da bih brže i lakše posložila svoje mjesto u svijetu da sam imala kontakta s drugim ljudima s kojima tako puno dijelim. Ako ništa, zatrla bih ideju da sam sama. Ta ideja nipošto nije točna, i ne vodi nikamo dobro. Važno je imati podršku obitelji, no to često nije dovoljno. Bilo da pojedina obitelj sama po sebi ne funkcionira, bilo da osoba prolazi kroz normalnu fazu razvoja kada se mentalno mora odvojiti od roditelja, bilo da je riječ o odrasloj osobi i nitko od bliže okoline ga ne razumije na taj vrlo konkretan način. S druge strane, zajednica može biti tu u svim navedenim slučajevima. U brojnim situacijama trebao mi je razgovor, otvoren i iskren, ali bez roditelja. Mladi se nerijetko nađu u dilemi: ili će pokorno slušati roditelje, ili će se pobuniti protiv njih nauštrb svog zdravlja i interesa. Dilema je umišljena jer postoji i treća opcija: povesti se za primjerom nekoga tko nije roditelj ali je odgovorna osoba. Nadam se da će moje dijete s dijabetesom, kad/ako dođe u fazu sukoba sa svim mojim vrijednostima (kako to često biva), imati zajednicu kao podršku, mjesto gdje će moći naći primjer i model odvojen od roditeljskog uplitanja, a koji će mu činiti dobro i pokazati mu dobar put u životu. Osim toga, mojim roditeljima bi pomoglo da vide i čuju tuđe izazove života s dijabetesom, da probleme izvade iz svoje glave (gdje su uvijek nesrazmjerno golemi) i stave u stvarnost, da prihvate, preslože prioritete i krenu dalje. Standard zajednice je zdravlje, što podrazumijeva dobru regulaciju bolesti, ali i mentalnu podršku, par dodatnih ruku u odgoju, ispušni ventil, mjesto za edukaciju i zabavu. Možemo jedni drugima biti svjetlo na putu, ne moramo svi činiti iste greške iznova, možemo kultivirati zajedničko znanje. Jednom kad smo dio zajednice, problemi postaju prihvatljiviji, možda rješivi, a ponekad i izvor smijeha. Nema skrivanja, nema srama među jednakima. A budući da praksa vodi do savršenstva, vjerujem da se sav taj manjak srama i otvorenost naposljetku prenosi i na život van slatke zajednice.
Kako se motivirati na promjenu prehrambenih navika?
Odluke o promjenama u zdravstvenim ponašanjima Odluke o promjenama u zdravstvenim ponašanjima često su one kojih ima mnogo, o kojima puno razmišljamo i koje su značajno opterećujuće. Pritom je, pak, njihova realizacija često nedostatna ili čak u potpunosti nepostojeća. U ovom će tekstu biti nekoliko riječi o tome kako si pomoći u procesu promjene zdravstvenih ponašanja. Načini promjene zdravstvenog ponašanja Načini kako uvesti promjenu u zdravstveno ponašanje mogu biti dvojaki – smanjenjem nekih dosadašnjih ponašanja, kao što su konzumacija alkohola, cigareta, slatkiša i/ili hrane visokog glikemijskog indeksa, ili pak uvođenjem nekih novih ponašanja – početi više vježbati, piti više vode, boraviti na svježem zraku i slično, u nadi poboljšanja vlastitog zdravlja i dobrobiti. Ponekad promjena u zdravstvenom ponašanju označava i inicijativu za odlazak liječniku, odnosno provođenje dijagnostičkih pretraga. Donošenje odluke o promjeni Donošenje odluke o promjeni prvi je korak koji je potreban da bi došlo do realizacije (1). Dakle, kako bismo ostvarili željenu promjenu, važno je postaviti si ciljeve i sa sobom se dogovoriti kojim ćemo se aspektima života u narednom periodu baviti. Postavljanje ciljeva Ciljevi nam pomažu u fokusiranju i praćenju uspjeha ostvarivanja tog cilja. Važno je da ciljevi koje si postavimo budu postavljeni MUDRO – mjerljivi, uvremenjeni (sa zadanim vremenskim rokom koji je u realnim okvirima), dostižni, relevantni i određeni. Prije svakog postavljanja ciljeva važno je odvojiti vrijeme za pažljivo planiranje i pronalazak odgovora na pitanja o osobnoj važnosti tog cilja, vremenu potrebnom za njegovo ostvarivanje, načinu mjerenja ostvarenja cilja, dostižnosti i formulaciji istog da bude dovoljno određen, odnosno jasan. Prepreke u postizanju ciljeva Važno je i prepoznati koje su prepreke u postizanju tih ciljeva i otežavajući faktori u provođenju promjene. Nikako nije cilj postavljanja ciljeva doživljaj neuspjeha koji može negativno djelovati na naše raspoloženje. Ponekad je prepreka neizbježna, i u tom je procesu puno važniji odnos prema sebi u trenucima smanjene uspješnosti nego je li taj cilj ostvaren ili ne. Važno je vježbati strpljenje i blagost prema sebi te zadržati fokus čak i u situacijama kada stvari ne idu prema očekivanjima. Važnost osobne motivacije Postavljanje ciljeva izvrsna je metoda, no samo ako je cilj zaista važan i ako imamo motivaciju da ga ostvarimo. Ljudi često donose planove i odluke s idejom novog početka, ali nisu potpuno posvećeni zbog vanjskih utjecaja poput savjeta drugih ljudi ili medijskih napisa. Važno je da svaka odluka koju donosimo bude usmjerena na našu dobrobit, obogaćivanje života i odnose koji nas vesele. Na taj način vježbamo brigu o svom tjelesnom i mentalnom zdravlju, što povećava našu posvećenost ciljevima koji su dobri za naše zdravlje. Literatura: