Američke udruge American Diabetes Association (ADA) i American Association of Clinical Chemistry (AACC) donijele su nove stručne smjernice za laboratorijske pretrage u dijagnostici i praćenju šećerne bolesti. Prethodno izdanje smjernica na ovu temu objavljeno je 2011. godine pa je tako velika novost što su ovaj put u smjernice uključeni i uređaji za kontinuirano mjerenje glukoze u krvi (CGM/senzori) koji su u međuvremenu ušli u svakodnevni rad kliničara.
Nove smjernice također naglašavaju važnost potvrdnog testa u dijagnostici dijabetesa neovisno o tome kojom je pretragom postavljena sumnja (HbA1c, glukoza natašte, OGTT) zbog velike intraindividualne varijabilnosti. Preporuča se uzorkovati krv za analizu razine glukoze u epruvete s brzim inhibitorom glikolize poput citrata. Ako to nije moguće, epruvetu s uzorkom poželjno je pohraniti u led i centrifugirati u roku od 15-10 minuta od uzorkovanja kako bi se otklonili eritrociti i dobio realan rezultat. Glukozu natašte trebalo bi određivati u venskoj plazmi. Dijagnostička vrijednost, tzv. cut-off, koja upućuje na dijabetes je koncentracija glukoze natašte > 7.0 mmol/L.
Učestale kontrole razine glukoze potrebne su kod svih pacijenata sa šećernom bolesti koji primaju inzulin prema intenziviranoj shemi, bilo supkutanim injekcijama ili preko inzulinske pumpe, a koji ne koriste senzor. S druge strane, rutinsko praćenje glukoze u krvi ne preporuča se pacijentima koji šećernu bolest tipa 2 liječe dijetom ili peroralnom terapijom. Bolesnicima koji su skloni ketozi, koji su doživjeli ketoacidozu, i onima koji uzimaju SGLT-2 inhibitore uputno je preporučiti mjerenje ketona u krvi ili urinu u slučaju neobjašnjive hiperglikemije ili razvoja simptoma ketoze (bol u abdomenu, mučnina) kako bi pravovremeno mogli reagirati prije razvoja ketoacidoze.
Što se tiče analize autoantitijela, njihovo mjerenje preporuča se u svrhu diferencijalne dijagnostike šećerne bolesti pod uvjetom da postoji kliničko preklapanje između tipa 1 i tipa 2. Rutinsko korištenje u dijagnostici dijabetesa pak nije potrebno, kao niti kontrole razine autoantitijela u sklopu praćenja šećerne bolesti tipa 1. Kako bismo razlikovali dijabetes tip 1 i tip 2 može se koristiti i mjerenje razine C-peptida, iako to obično klinički nije nužno.
U dijagnostici šećerne bolesti mjerenje razine inzulina ili proinzulina se ne preporuča jer su dostupne analitičke metode često neprecizne, vrijednosti nisu standardizirane, a nalaz nije od kliničke važnosti u procjeni inzulinske rezistencije. Nadalje, ne preporuča se niti rutinsko mjerenje protutijela na inzulin. Ako postoji sumnja na neki od rjeđih sindroma šećerne bolesti, poput neonatalnog dijabetesa i MODY-ja, može se učiniti genetsko testiranje. HLA tipizacija ili određivanje SNP-a („single nucleotide“ polimorfizama) se rutinski ne trebaju koristiti u dijagnostici i praćenju šećerne bolesti tipa 1 i 2.
Naposljetku, u praćenju šećerne bolesti jednom godišnje potrebno je napraviti probirni test za albuminuriju, koristeći se omjerom albumina i kreatinina u jednokratnom uzorku jutarnjeg urina. Za pacijente s dijabetesom tipa 2 ovu pretragu već prilikom postavljanja dijagnoze, dok se kod mlađih bolesnika s dijabetesom tipa 1 prvi put izvodi 5 godina nakon postavljanja dijagnoze.
Smjernice pronaći na sljedećim poveznicama:
- https://academic.oup.com/clinchem/article/69/8/808/7226244?login=false
- https://diabetesjournals.org/care/article/doi/10.2337/dci23-0036/153425/Guidelines-and-Recommendations-for-Laboratory
- https://diabetesjournals.org/care/article/doi/10.2337/dci23-0048/153424/Executive-Summary-Guidelines-and-Recommendations