Tjelesna aktivnost i šećerna bolest tip 2
Tjelesna aktivnost ne utječe značajno na razinu glukoze u krvi kod zdravih ljudi i kod dijabetičara tipa 2 koji su isključivo na dijetnom režimu. U ovim populacijama tijekom tjelesne aktivnosti rijetko dolazi do hipoglikemije, osim kod izuzetno napornih i dugotrajnih aktivnosti poput maratona ili triatlona. Kod dijabetičara tipa 2 koji uzimaju inzulin ili drugu medikamentoznu terapiju, tjelesna aktivnost može uzrokovati višesatnu hipoglikemiju. Također, tjelesna aktivnost visokog intenziteta može dovesti do hiperglikemije uzrokovane hormonskom reakcijom. Umjerena tjelesna aktivnost povećava osjetljivost tkiva na inzulin, što je zapaženo i kod zdrave populacije. Šećerna bolest tip 2 i tjelovježba: Što kažu istraživanja? Istraživanja su pokazala da redovito vježbanje poboljšava kontrolu glikemije (HbA1c) kod dijabetičara tipa 2 koji ne uzimaju inzulin. U jednom šestomjesečnom istraživanju, tri skupine sudionika (izdržljivost, snaga, mješoviti trening) pokazale su bolje rezultate u kontroli glikemije u usporedbi s onima koji nisu vježbali. Osobito značajan učinak imala je skupina koja je prakticirala mješoviti trening. Redovito vježbanje u kombinaciji s dijetom pokazalo je pozitivan učinak na HbA1c kod dijabetičara tipa 2 koji su na medikamentoznoj terapiji, osobito kod onih s lošijom regulacijom glikemije. Preporuke za tjelovježbu kod dijabetičara tipa 2 Prije svakog treninga preporučuje se 10-15 minuta zagrijavanja, a nakon treninga postepeno smanjenje intenziteta za uvođenje u oporavak. Relativne kontraindikacije za intenzivniju tjelesnu aktivnost Kod nekih dijabetičara postoje kontraindikacije za intenzivnu tjelesnu aktivnost, zbog čega se savjetuje konzultacija s liječnikom ili fizioterapeutom. Neki od ovih stanja uključuju: Vrste treninga i preporučeni intenziteti Vrsta treninga Aktivnosti Učestalost Intenzitet Trajanje Osnovni trening Hodanje, penjanje stepenicama, kućne i vrtne aktivnosti Svaki dan 30-50% maksimalnog opterećenja (Borgova skala 12-13) Više od 30 minuta Trening izdržljivosti Nordijsko hodanje, trčanje, biciklizam, plivanje 3-5 dana/tjedan 40-70% maksimalnog opterećenja (Borgova skala 13-16) 20-60 minuta Trening snage/jakosti Vježbe s vlastitom težinom, elastične trake, utezi 2-3 dana/tjedan Do umora i iscrpljenosti 8-10 vježbi, 8-12 ponavljanja
Tjelesna aktivnost i šećerna bolest tip 1
Nema dokaza kako tjelesna aktivnost ima primarno preventivni učinak na nastanak dijabetesa tipa 1. Tjelovježba ima sigurno dokazan pozitivni učinak u kontroli masnoća u krvi, kao i drugih kardiovaskularnih čimbenika rizika, tako da na indirektni način pozitivno utječe na komplikacije dijabetesa. Tjelesna aktivnost, vježbanje, sport povećavaju osjetljivost stanica, tkiva, osobito skeletnih mišića, na inzulin te je potreba za njim manja. Tijekom fizičke aktivnosti promet glukoze u stanice je olakšan, pa je i potreba za inzulinom manja. Takva povećana osjetljivost traje i 1-2 dana nakon intenzivnijeg rada/treninga. Osnovni princip vježbanja/treninga kod dijabetičara tip 1 svakodnevno najmanje 30 minuta umjerene aerobne aktivnosti (brzo / nordijsko hodanje, bicikla i sl.); tri puta tjedno dodatno nešto intenzivniji treninzi (fitnes, teretana ili sportovi prema želji); vježbe jakosti i snage (ako je prisutna arterijska hipertenzija i/ili glaukom smanjiti težinsko opterećenje i povećati broj ponavljanja s 8-12 na12-15, tijekom napora izdisati, tijekom udisaja opustiti mišice); počinjati trening s 10-15 minuta zagrijavanja, a na kraju10-15 minuta postepenog završavanja kao uvod u oporavak; poželjne koncentracije GUK prije vježbanja su 6-15 mmol/L; ako su izmjerene vrijednosti manje od 6 mmol/L potrebno je nešto prethodno pojesti; odustati od vježbanja ako su GUK iznad 15 mmol/L ili je prisutna ketoacidoza; vježbati 1-2 sata nakon obroka i najmanje1 sat nakon uzimanja inzulina; izbjegavati davanje inzulina u dijelove tijela koji Ce izravno biti aktivni tijekom vježbanja; smanjiti dozu inzulina za 30-50% pred trening – osobito ako je dugotrajan, smanjiti dozu inzulina i nakon treninga; imati “pri ruci” i uzimati tijekom treninga “brze” ugljikohidratne energetske napitke ili voće, a tijekom dugotrajnijeg rada 15-30 g dekstroze / 30 minuta. Vrsta treninga Aktivnosti Učestalost Intenzitet Trajanje Osnovni trening Hodanje; penjanje stubama; aktivnosti u kući i vrtu Svaki dan Do 50% maksimalnog opterećenja Više od 30 minuta Trening izdržljivosti (aerobni trening) Nordijsko hodanje; trčanje; biciklizam; plivanje; veslanje; skijanje; klizanje; sportovi s loptom; fitnes/aerobik 3-5 dana/tjedan Do 70% maksimalnog opterećenja (do zaduhe)* 20-60 minuta Trening jakosti/snage Vježbe s vlastitom težinom; elastičnim trakama; utezima; spravama 2-3 dana/tjedan Do iscrpljenosti i umora** 8-10 vježbi, 8-12 ponavljanja * U slučaju pristnih vidnih, bubrežnih, neurovegetativnih i kardiovaskularnih smetnji smanjiti trajanje i intenzitet.** U slučaju prisutnih vidnih, bubrežnih i kardiovaskularnih smetnji smanjiti opterećenje i povećati broj ponavljanja Apsolutne kontraindikacije za intenzivniju tjelesnu aktivnost: 1. hiperglikemija (>15 mmol/L) 2. ketoacidoza Relativne kontraindikacije za intenzivniju tjelesnu aktivnost: 1. kardiovaskularna ograničenja 2. izražene periferne neuropatije (povećan rizik od ozljeda) 3. izražena retinopatija (smetnje vida) 4. autonomna živčana neuropatija (kardiovaskularni poremećaj) 5. izražene bubrežne bolesti (poremećaj regulacije krvnog tlaka i acidobaznog statusa)
Strah od inzulinske terapije i igle kod osoba sa tipom 2 šećerne bolesti
Fobije kao poremećaji anksioznosti Fobije su poremećaji u domeni anksioznih poremećaja čija je karakteristika intenzivan i uznemirujući strah od predmeta, životinja, situacija ili iskustva. Svakodnevan život sa fobijom može biti prilično iscrpljujuć, a najčešći načini kako se ljudi nose s fobijama su pribjegavanje ponašanjima izbjegavanja predmeta fobije. Strahovi i njihov utjecaj na kvalitetu života Strahovi koje ljudi imaju nisu nužno na razini fobije i ne spadaju u poremećaje, no itekako mogu otežavati život i umanjivati njegovu kvalitetu, posebice ukoliko je u svakodnevnom životu predmet straha stalno prisutan i potrebno mu se svakodnevno opetovano izlagati. Strah od igala kod osoba sa šećernom bolešću U takve strahove pripada i strah od igle (koji može biti na razini fobije) kod osoba oboljelih od šećerne bolesti. Intenzivan strah od igle je vrlo čest u populaciji, a prisutan je kod otprilike 10% ljudi. S druge strane, blage razine straha su prisutne kod mnogo većeg broja ljudi. Fizički simptomi straha od igala Strah od igala popraćen je nizom tjelesnih senzacija za vrijeme iščekivanja uboda – čak i pri samoj pomisli na iglu ili prilikom čitanja ovog članka. Senzacije koje se javljaju su ubrzan puls, povišen krvni tlak, drhtanje ruku i tijela i kratkoća daha. Svi ti neugodni doživljaji potiču izbjegavanje igle što u svakodnevnom životu sa šećernom bolešću može ozbiljno narušavati glikemijsku regulaciju jer osobe nastoje pod svaku cijenu izbjeći injekciju i izbjegavaju dodatne boluse inzulina, a u nekim slučajevima i cijele doze. Posljedice izbjegavanja inzulinske terapije U nekim se, pak, slučajevima javlja odgađanje prijelaza na inzulinsku terapiju kod osoba s tipom 2 šećerne bolesti. Takav mehanizam kratkoročno pomaže u izbjegavanju straha, no dugoročno ozbiljno narušava tjelesno zdravlje i potiče raniji razvoj dugoročnih komplikacija šećerne bolesti. Uzroci straha od igala Strah od igle u najvećem broju slučajeva nastaje učenjem, koje može biti na vlastitom iskustvu ili na iskustvu druge osobe, a vrlo često je u kombinaciji s nasljednom predispozicijom. Učenje na vlastitom iskustvu odnosi se na prethodno bolno ili neugodno iskustvo s injekcijama, poput dobivanja injekcije u djetinjstvu prilikom koje je doživljena jaka neugoda i/ili bol. Utjecaj promatranja tuđih iskustava Osobe koje su doživjele takvo iskustvo vjerojatnije će razviti strah od igle u kasnijoj dobi. S druge strane, strah od igle može nastati i kao posljedica promatranja iskustva koje smo gledali (npr. iskustvo brata ili sestre koji su imali neugodno/bolno iskustvo s iglama ili injekcijama). Strahovi i vjerovanja povezana s inzulinskom terapijom Procjenjuje se da tjeskoba i strah od boli povezane s injekcijom pogađaju otprilike 30% – 50% oboljelih i javljaju se čak prije početka edukacije o šećernoj bolesti. Kod osoba s tipom 2 šećerne bolesti strah od igle vrlo često može u osnovi biti strah od samog inzulina koji je baziran na iracionalnim zdravstvenim vjerovanjima. Zdravstvena vjerovanja kao prepreka terapiji Zdravstvena su vjerovanja ona koja imamo o zdravlju i bolesti i čimbenicima povezanima s njima. Ukoliko su disfunkcionalna, mogu izrazito nepovoljno djelovati na adekvatnu regulaciju bolesti. Kod osoba s tipom 2 šećerne bolesti često je vjerovanje da inzulinska terapija znači pogoršanje bolesti i da je njihovo zdravlje „očuvano“ dokle god nisu na inzulinskoj terapiji. Psihološke prepreke u prihvaćanju inzulinske terapije Ostale prepreke pri prihvaćanju inzulinske terapije uključuju zabrinutost oko sposobnosti rukovanja injekcijama ili penovima, strah od hipoglikemije i zabrinutost oko promjene dnevne rutine, što kod nekih osoba može smanjiti kvalitetu života. Uloga zdravstvenog osoblja u ublažavanju prepreka Zdravstveno osoblje može pomoći u ublažavanju prepreka prilikom uvođenja inzulinske terapije kod oboljelih od tipa 2 šećerne bolesti boljim razumijevanjem prepreka kod oboljelih, poboljšanjem edukacije o načinima aplikacije injekcija i njihovim mogućnostima za oboljele te postavljanjem realnih očekivanja od terapije. Strategije za ublažavanje straha od igala Postoje brojne strategije za ublažavanje straha od igle i inzulinske terapije te je važno prepoznati tu psihološku barijeru kod oboljelih te im omogućiti stručnu podršku za ublažavanje straha nakon edukacije koja se redovito provodi. Zaključak Važno je prepoznati postojanje psiholoških barijera u samozbrinjavanju šećerne bolesti te omogućiti oboljelima da kroz načine samopomoći ili uz podršku stručne osobe dobiju alate kako se uspješno nositi s tim preprekama kako bi skrb za šećernu bolest bila cjelovita u svim aspektima liječenja – kako tjelesnom, tako i psihološkom. Ivona Poljak, mag.psych