Fobije kao poremećaji anksioznosti
Fobije su poremećaji u domeni anksioznih poremećaja čija je karakteristika intenzivan i uznemirujući strah od predmeta, životinja, situacija ili iskustva. Svakodnevan život sa fobijom može biti prilično iscrpljujuć, a najčešći načini kako se ljudi nose s fobijama su pribjegavanje ponašanjima izbjegavanja predmeta fobije.
Strahovi i njihov utjecaj na kvalitetu života
Strahovi koje ljudi imaju nisu nužno na razini fobije i ne spadaju u poremećaje, no itekako mogu otežavati život i umanjivati njegovu kvalitetu, posebice ukoliko je u svakodnevnom životu predmet straha stalno prisutan i potrebno mu se svakodnevno opetovano izlagati.
Strah od igala kod osoba sa šećernom bolešću
U takve strahove pripada i strah od igle (koji može biti na razini fobije) kod osoba oboljelih od šećerne bolesti. Intenzivan strah od igle je vrlo čest u populaciji, a prisutan je kod otprilike 10% ljudi. S druge strane, blage razine straha su prisutne kod mnogo većeg broja ljudi.
Fizički simptomi straha od igala
Strah od igala popraćen je nizom tjelesnih senzacija za vrijeme iščekivanja uboda – čak i pri samoj pomisli na iglu ili prilikom čitanja ovog članka. Senzacije koje se javljaju su ubrzan puls, povišen krvni tlak, drhtanje ruku i tijela i kratkoća daha. Svi ti neugodni doživljaji potiču izbjegavanje igle što u svakodnevnom životu sa šećernom bolešću može ozbiljno narušavati glikemijsku regulaciju jer osobe nastoje pod svaku cijenu izbjeći injekciju i izbjegavaju dodatne boluse inzulina, a u nekim slučajevima i cijele doze.
Posljedice izbjegavanja inzulinske terapije
U nekim se, pak, slučajevima javlja odgađanje prijelaza na inzulinsku terapiju kod osoba s tipom 2 šećerne bolesti. Takav mehanizam kratkoročno pomaže u izbjegavanju straha, no dugoročno ozbiljno narušava tjelesno zdravlje i potiče raniji razvoj dugoročnih komplikacija šećerne bolesti.
Uzroci straha od igala
Strah od igle u najvećem broju slučajeva nastaje učenjem, koje može biti na vlastitom iskustvu ili na iskustvu druge osobe, a vrlo često je u kombinaciji s nasljednom predispozicijom. Učenje na vlastitom iskustvu odnosi se na prethodno bolno ili neugodno iskustvo s injekcijama, poput dobivanja injekcije u djetinjstvu prilikom koje je doživljena jaka neugoda i/ili bol.
Utjecaj promatranja tuđih iskustava
Osobe koje su doživjele takvo iskustvo vjerojatnije će razviti strah od igle u kasnijoj dobi. S druge strane, strah od igle može nastati i kao posljedica promatranja iskustva koje smo gledali (npr. iskustvo brata ili sestre koji su imali neugodno/bolno iskustvo s iglama ili injekcijama).
Strahovi i vjerovanja povezana s inzulinskom terapijom
Procjenjuje se da tjeskoba i strah od boli povezane s injekcijom pogađaju otprilike 30% – 50% oboljelih i javljaju se čak prije početka edukacije o šećernoj bolesti. Kod osoba s tipom 2 šećerne bolesti strah od igle vrlo često može u osnovi biti strah od samog inzulina koji je baziran na iracionalnim zdravstvenim vjerovanjima.
Zdravstvena vjerovanja kao prepreka terapiji
Zdravstvena su vjerovanja ona koja imamo o zdravlju i bolesti i čimbenicima povezanima s njima. Ukoliko su disfunkcionalna, mogu izrazito nepovoljno djelovati na adekvatnu regulaciju bolesti. Kod osoba s tipom 2 šećerne bolesti često je vjerovanje da inzulinska terapija znači pogoršanje bolesti i da je njihovo zdravlje „očuvano“ dokle god nisu na inzulinskoj terapiji.
Psihološke prepreke u prihvaćanju inzulinske terapije
Ostale prepreke pri prihvaćanju inzulinske terapije uključuju zabrinutost oko sposobnosti rukovanja injekcijama ili penovima, strah od hipoglikemije i zabrinutost oko promjene dnevne rutine, što kod nekih osoba može smanjiti kvalitetu života.
Uloga zdravstvenog osoblja u ublažavanju prepreka
Zdravstveno osoblje može pomoći u ublažavanju prepreka prilikom uvođenja inzulinske terapije kod oboljelih od tipa 2 šećerne bolesti boljim razumijevanjem prepreka kod oboljelih, poboljšanjem edukacije o načinima aplikacije injekcija i njihovim mogućnostima za oboljele te postavljanjem realnih očekivanja od terapije.
Strategije za ublažavanje straha od igala
Postoje brojne strategije za ublažavanje straha od igle i inzulinske terapije te je važno prepoznati tu psihološku barijeru kod oboljelih te im omogućiti stručnu podršku za ublažavanje straha nakon edukacije koja se redovito provodi.
Zaključak
Važno je prepoznati postojanje psiholoških barijera u samozbrinjavanju šećerne bolesti te omogućiti oboljelima da kroz načine samopomoći ili uz podršku stručne osobe dobiju alate kako se uspješno nositi s tim preprekama kako bi skrb za šećernu bolest bila cjelovita u svim aspektima liječenja – kako tjelesnom, tako i psihološkom.
Ivona Poljak, mag.psych
